Marketing
Moja Turska, dio drugi. Ili prvi i pol.
Nisu prošla puna 3.
U redu, priznajem. Možda sam ipak bila malo preoštra, možda sam ipak zaboravila spomenuti neke dobre strane Izmira.
Ne, to definitivno nije javni prijevoz. Izmir se može podičiti voznim parkom kojeg barem 70% (iako, po mojoj procjeni, više) čine prastari drndavi busevi, kakvih se čak i ZET nam mili odrekao davnih dana. Pouzdanost javnog prijevoza je također posebna. Vozni red je nepoznat pojam, a postojanje fiksnih stanica neotkrivena misterija. Ako se ikada nađete u Izmiru, ne, ne, NE!, ni pod koju cijenu ne računajte na javni prijevoz. Ako imate priliku, koristite taksi – kao što rekoh, ti vladari ulice poštuju samo svoja pravila.
Niti napasne ulične prodavače ne bih nazvala dobrom stranom Izmira, iako, ne želim suditi. Vjerojatno postoje ljudi koji vole da ih se poteže za rukav i tjera na kupnju pizdarija, ili uvelog cvijeća (pod prijetnjom bacanja u more). Jedan od mehanizama samoobrane koji možete pokušati iskoristiti pri jednom takvom napadu je „param yok“ (zaključite sami), ali upozoravam da rijetko kad upali. Barem ne iz prve.
Ah, da...umalo zaboravih spomenuti njega, zbog kojeg moje srce treperi. A i želudac. Ibrahim.
Ibrahim je jedan od dvojice braće, vlasnika pansiona Deniz (iliti more) u kojem smo bili smješteni. Mali smrdljivi ciganoliki prevarant. Brat mu nije mali i ne smrdi, samo mulja (iako, bolje da se ne bunim, jer smo čak i uz višu cijenu od one pod kojom je soba rezervirana, prošli vrlo povoljno). Ibrahim je ljubitelj sapunjara (u usporedbi s kojima je i Binbir gece vrhunsko umjetničko ostvarenje) i glasnog podrigivanja. Šarmantan momak.
No...
Deniz ima vrlo povoljan geografski položaj. Osim što je od Kordona, šetnice, udaljen tek nekoliko minuta hoda, pansion se nalazi u dijelu Konaka (svojevrsni centar Izmira) imena Alsancak.
Točno preko puta predivnog zdanja kolodvora Alsancak. Ma što bi drugo bilo u pitanju nego vlakovi?
Prvo odredište nakon smještaja u pansion, oh, čuda li.
(nemojte me ubiti, ovo mi je najoštrija večernja slika tog kolodvora)
Kolodvor Alsancak jedan je od dva glavna izmirska kolodvora. Sagrađen je 1858., i najstariji je kolodvor u Turskoj. Neću vas previše zamarati railfanovskim pizdarijama, spomenut ću još samo da, nažalost, s tog kolodvora nema putničkog prometa. I usput, unatoč žicama iznad pruge, koje bi upućivale na to da je pruga elektrificirana, po njoj voze isključivo dizeli. Neš ti logike.
Ispred stoji lokomotiva na kojoj su navečer upaljena svjetla. Da razumijem zašto...i ne baš.
Pri dnevnom svjetlu kolodvor izvana izgleda ovako:
Iznutra:
Peroni...s vlakovima koji zjape prazni
Vozni red koji ne vrijedi (još malo logike):
Blagajne
Pogled prema peronima
I moj najdraži arheolog
Druga stvar koja me naprosto oduševila, jest željezničko križanje. Ne znam koliko ste zainteresirani za željeznicu i koliko ste dobar poznavatelj željezničke infrastrukture,no ajmo samo reći da križanje gotovo pod pravim kutem nije baš uobičajena pojava. Al, kao što rekoh, Turska je posebna.
Prvotno je to križanje bilo nazvano jednostavno križanjem (kako god se to na turskom reklo, možda će ljubitelji turskog sapuna znati to bolje od mene), no, ajme sramote, tko je vidio da se u muslimanskoj zemlji nešto zove križem? Iz tog, vrlo logičnog razloga, križanje je nazvano Hilal. Iliti polumjesec.
I za kraj, samo jedna sličica onog drugog glavnog kolodvora – Basmane.
Loša, na povratku s nekog od izleta, o kojem će vjerojatno biti riječ u nekoj novoj epizodi. Iz nekog razloga, Basmane nikad nisam imala vremena pošteno uslikati. Možebitno zato što smo svaki put dolazili na knap, taman pred polazak. Genijalna kombinacija dva patološka kasnila...
Do novog susreta...
Post je objavljen 23.02.2011. u 22:56 sati.