Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/gospodjicatajnovita

Marketing

Averzija

Borimo se za neku ravnopravnost, a zapravo smo još toliko zatucano društvo, tako da se duh osobe nije u stanju razviti do samog vrhunca, odnosno do granice do koje može i želi. Sputavaju nas. Ta uskogrudna čudovišta koja ti uzimaju slobodu i ne daju da govoriš što želiš i ponašaš se kako želiš. Jasno da neke granice moraju postojati, no ukoliko nikome ne nanosiš zlo, nemaju te zašto sputavati.

Da, nosio je transparent. I da, hodao je po centru grada potvrđujući ono što on sam jest. Ono što je odabrao biti. Poštena osoba, iskrena, bez straha od svijeta i sa željom da svoj život živi punim plućima.
Masa ljudi ga je pratila, masa ljudi je hodala ispred njega. To što je imao ljubičaste hlače, vjerojatno je presudilo. Bit će da je onome tamo šarenilo boja zasmetalo za oči i više nije mogao podnijeti taj bijes koji je imao u sebi. Negdje, i na nekom, ga je morao izbaciti.

Neprimjetno ga je povukao iz povorke i ubacio u zabačeni smrdljivi haustor u centru Zagreba. Bacio ga je kao vreću smeća, punu otpadaka, onu koja ti danima stoji ispred haustora i čeka na smetlare, smrdljivu od svih raspadajućih tkiva što se nalaze u njoj.
Bez imalo poštovanja, bacio ga je. Nije ga pitao kako se zove, niti što radi u životu, koji su mu ciljevi. Samim time što je bio homoseksualac, to mu je smetalo. To mu je izazivalo živce i zbog toga se tresao. Zamišljao je da mu sin jednog dana ne postane takav, ni prema njemu ne bi imao poštovanja kao ni prema ovom 'žoharu u lila hlačicama', kako ga je nazvao u jednom trenu.

Momak u ljubičastim hlačama pao je na vlažno tlo puno psećih i mačjih fekalija. Monstrum u plavoj odori zamahnuo je svojom desnom nogom najjače što je mogao i pokrenuo je u pravcu njegove glave. Svojom masivnom čizmom u jednom pokretu raznio mu je nos. Do srži. Zdrobio mu je hrskavicu i unakazio lijepo lice koje je nosio punih 28 godina. Njegov mozak naredio je rukama da izvuku pendrek i nanesu mu još boli, kao da nije dovoljno što do kraja života više neće nositi lice koje je prije imao. Pendrekom ga je lupao u abdomen, po koljenima, lupao ga je u glavu, po podlakticama i nadlakticama. Nije pokazivao nikakvu milost.

Izgovarao je psovke kojih se ne bi posramio...ne znam tko. Tko ima tu dozu odvratnosti u sebi da se tako ponaša prema živom biću? Nema ni trunku ljudskosti i milosti. 'Dao Bog da ti crkla majka koja te rodila, govno pedersko!'

Bezrezervno ga je nastavio lupati, naizmjence pendrekom i nogama, dok mladić nije prestao jaukati od boli. Nije imao snage više ispustiti ni dah, a kamoli glas. Molio je Boga da mu da šansu da preživi jer ova bol bila je nemilosrdna, nije mogao misliti, nije mogao gledati, nije mogao zatražiti pomoć. Ništa. Ležao je kao uvenula biljka na vlažnom i smrdljivom tlu i poželio da je dokrajčen, da se ne mora nositi s tim bolovima i osjećati se tako poniženo.

Beskućnik s komadićem starog kruha u rukama je naišao na njega. Zadnju kovanicu iz džepa, onu koju mu je dao netko iz povorke, iskoristio je za poziv u pomoć. Bez razmišljanja je otišao do prve telefonske govornice i zvao Hitnu pomoć. Pokazao je ljudskost koju bismo svi trebali nositi u sebi. On je teško hodao, gljivice su mu napale nožne prste i bolovi su bili teški. Nije imao ni zdravstveno osiguranje, ni novaca da si plati liječenje. No, pomogao je kada je nekome bilo potrebno. Čovjek se ne sudi po vanjštini.

Onaj u plavoj odori, koji je trebao biti oličenje hrvatskog zakona i reda, pokazao se krvničkom osobom punom bijesa i nezadovoljstva. Želje da se iskaljuje na ostalima koji mu nisu ništa skrivili. Što radi sada?
Danas je najnormalnije ušao u svoju policijsku postaju, prijavio se da je došao na posao i komentirao s kolegama kako je čuo da su nekom pederu razbili bulju. Općeprihvaćen je bio od strane svojih kolega koji su s odobrenjem kimali glavama, kako im je to prava lekcija da nauče biti surovi muškarci koji će zadovoljavati ženu, a ne onaj koji prima straga.

A momak? On nepokretan leži u bolnici, u komi. Obitelj ga posjećuje svakodnevno, drže ga za ruku i pokušavaju pričati s njim. Suze im klize niz lice kada shvate da neće čuti njegov odgovor i da njegova ruka nepomično stoji u njihovim rukama, bez imalo snage. Glava mu je puna hematoma, lice mu je naotečeno. Plavo, zeleno, ljubičasto... Izmiješano u bojama kao neki psihodelični akvarel psihotičnog umjetnika. Ruke su mu u gipsu, lijeva noga također. Aparati su jedino što ga drži živog.

On je svjestan svega. A ne može ništa reći. Kao da mu je netko ubrizgao injekciju od koje ne može otvoriti oči, pričati ni micati se. Sada je kao biljka. Čeka na svoj tračak sunca kako bi opet mogao procvasti. Voda dobiva na cjevčicu i toga ga je sram. Njegov voljeni nije ga došao pogledati. Njegov strah od takvog istog života, u bolničkom krevetu, izazvan od strane policijskih redovnika, bio je jači od ljubavi prema njemu.

Pa vi recite da nam o redu ne brinu monstrumi. Populacija koja je u manjini, živi u vječitom strahu od batinanja. Zar je grijeh odabrati način na koji želiš živjeti, dok god nikome ne nanosiš zlo? Neki se ne moraju slagati s tobom i dijeliti tvoje vidike, no svaka osoba je individua za sebe i nitko to ne bi trebao sputavati. A kamoli ne monstrumi koje treba prijaviti, a koji sad slobodno šeću gradom i likuju. Pokrenimo se malo i pokažimo zube. Pokažimo dobrotu i razumijevanje. Jedino tako će i monstrumi naučiti da batina nije izašla iz raja, već da se ljudskim gestama život živi i vrednuje.

Još nešto, vjerojatno neka od vas žena s kojim komuniciram (a broj je zaista velik) ima muža policajca, pa se unaprijed ispričavam ukoliko sam nekoga uvrijedila. Konkretno se tu radilo o tom zanimanju, no u javi nije uvijek tako. :) Zapravo je moje ogorčenje veće, jer se ne radi samo o homoseksualcima, nego i napadima na starije i nemoćne, maloljetne i ine duše i tijela, ne samo od strane onih koji bi trebali držati red. Svi smo tu da ga poštujemo i potičemo.

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

Post je objavljen 23.02.2011. u 15:14 sati.