Ispraćanje stvari do kraja je oduvijek bio moj najveći problem. Moj interes i fokus može biti onoliko jak i potpun koliko zna biti kratak. Iako me mnoge stvari zanimaju, problem je što me ne zanimaju dovoljno dugo. Nisam siguran da li je to loše ili nije.
Znam da zvući loše kad se ovako pročita ali upravo je to “šaranje” ono što me čini svestranim. Interes mi se veže malo za ovo, malo za ono. Svojevrsta “katica za sve”, a stručnjak za ništa.
Pisanje, na primjer, je moja najveća ljubav kojoj se vraćam iznova i iznova. Zašto onda ne mogu zadržati interes i volju za pisanjem neke priče dovoljno dugo da napišem roman? Članci su ok, kratke priče su super, ali oduvijek sam želio napisati knjigu. Zašto mi je to onda toliko teško ostvariti? Jednostavno izgubim interes za priču, nakon nekog vremena. Istu priču koja me možda mjesecima prije toga fascinirala.
Može biti da se radi o karakteristikama (horoskopske) ribe ali pouzdano znam da su mnoge ribice među poznatim i uspješnim piscima pa ne mogu to sa sigurnošću tvrditi. Možda je stvar samo u meni...
Ne tiče se to samo pisanja, naravno. Ta karakteristika zadire u sve pore mog života. Zato studiram dugo, zato nikad nisam imao dugu vezu, zato puno vremena provodim sam.
Sve mi (relativno) brzo dosadi pa prelazim na nove stvari, ideje, interese. Druge ljude.
Kad im kažem da sam zajeban za druženje (ljubavno ili prijateljsko), ljudi mi ne vjeruju. Misle da je to neki oblik macho preseravanja. Brzo se iznenade.
S druge strane, oni koji ostaju, zaista su posebni. I strpljivi. Kako da onda kažem da je ta karakteristika loša?
Ništa nije crno - bijelo, zar ne?
Post je objavljen 22.02.2011. u 19:04 sati.