Zadatak je značio odlazak, odvajanje od dragih ljudi, radost i bol pomiješana u jednom osjećaju.
Trgnula se iz misli… «poruke stižu», pogledala je u kovčeg. Iz njega je rasla trava, lijepa, zelena trava s kapljicama rose, u mislima je čula šum vjetra koji dodiruje travu, zujanje buba u proljeće… sada je stvarno blizu.
Pogledala je nebo, sunce Kaus se protezao u sivo-plavoj boji okružen svojim planetima.
Ustala je, uzela kovčeg u ruke, zažmirila i čekala. Niim se okrenuo u pravcu sivkastog mjeseca jedne planete. Prepoznao je put kuda ga je kovčeg vodio.
Stigli su. Površina mjeseca je bila kamenita, sastojala se od stijena, ali i potoka, životinja neobičnog izgleda..
Kovčeg je pri izlasku iz Niima počeo vibrirati, vrijeme je za novi život, onaj koji je tu pripadao.
Legla je na kamenu ravnicu, držeći kovčeg na svom tijelu. Polako ga je otvarala… zelena svjetlost je zablistala. Svježa trava, živi pokrivač je krenuo puzati van iz kovčega, prekrivajući ženine ruke, tijelo, zatim kamenje na planetu, širilo se, širilo na sve strane…
Žena je pala u duboki san, kasno u noć, kada je Kaus zašao na drugu stranu mjeseca, ženu je probudio miris tek niknule proljetne trave na planetu.
Sreća na licu, zadatak je izvršen, mjesec je ponovo dobio ono što je bilo uništeno na njemu.
Sada treba sačekati vizije, spavati na Mjesecu neko vrijeme i pronaći drugi kovčeg, drugi zadatak, drugo putovanje.
Tako ležeći na travi, pokušala ga je dozvati mislima, prenijeti mu sliku trenutka. Miris trave na sivom Mjesecu, osjećaje sreće…
Nema ga, daleko je, u nekim drugim svjetovima.
Post je objavljen 18.02.2011. u 22:42 sati.