Marketing
noćna gibanja
- revitalizirani post od 15.2.2011.
U vrijeme kad se drug Tito tako ozbiljno razbolio da je smješten u bolnicu u Ljubljani, narode i narodnosti Jugoslavije spopali su takva briga i nespokoj da je u cijeloj zemlji uvedeno svojevrsno izvanredno stanje. Ljudi nisu znali što bi uradili, a osjećali su da moraju nešto, pa su u svim radnim kolektivima, zdravstvenim ustanovama, armiji, na školama i fakultetima, u novinskim redakcijama i svugdje gdje su se ljudi okupljali i nešto radili uvedena dvadesetičetirisatna dežurstva.
Moj poznanik J. bio je jedan od šefova u „Rade Končaru“. On je upravljao nekom posebnom peći koja se nalazila usred tvorničkog kompleksa, a u takvo izvanredno doba bio je zadužen da se ta peć ni slučajno ne pripali jer bi nastupila ne zna se kakva neopisiva šteta i opasnost. Proces paljenja preći trajao je tri sata, pa je svakih dva sata trebalo obići halu u kojoj se nalazila i provjeriti da je neki zli neprijatelj ili neodgovorni element nije aktivirao. J. je podijelio zaduženje sa svojim zamjenikom, pa je svaka dva sata netko od njih obišao cijeli pogon, uvjerio se da peć miruje, a kao dokaz provjere ostavio potpis.
Sve je bilo u redu danju, ali noću je bio problem. Vjerovali ili ne, „Rade Končar“ je u to doba bio privredni gigant u kojem je radilo 25.000 ljudi. Kompleks te složene organizacije udruženog rada bio je ogroman, a peć se nalazila u sredini. Noću je – zbog mjera opreza – cijelo područje bilo zamračeno. Pomažući se samo malom džepnom svjetiljkom J. se morao dobro nahodati da bi došao do nje. Prostori koji su danju bili dobro poznati iznenada su postajali neprepoznatljivi. U mrklom mraku kao da su se promijenile udaljenosti od jedne do druge orijentacijske točke, a obrisi zaustavljenih strojeva i dizalica djelovale su zastrašujuće. No najgore od svega bili su čudni zvukovi i šumovi koji su dopirali sa svih strana, a u mrtvačkoj tišini u halama, hodnicima, na stubištima i u prolazima nije se moglo razabrati ni iz kojeg pravca dolaze ni koliko je izvor te buke bio daleko ni što je izaziva. Povremeno je zvučalo kao da neki ogromni miševi trče u susjednim prostorijama, povremeno kao da se nešto slama i ruši, povremeno kao da netko prigušeno stenje u smrtnoj agoniji na granici životnih snaga, povremeno kao da patuljci ciče iz podruma. Kadikad je to bilo toliko glasno da nije bilo sumnje da dopire iz pustih pogona ili administracijskih zgrada koji su trebali biti u mukloj tišini, a kadikad jedva čujno. J. često više nije bio siguran ni da li nešto čuje ili samo halucinira.
Naposljetku se bojažljivo požalio legendarnom vrataru Mati, snebivajući se da će ga Mato ismijati, no on se samo s razumijevanjem osmjehnuo:
- Druže inženjeru, što mislite da se ovdje noću događa kada se sve isprazni, a svi radnici odu kućama?
J. je zbunjeno slegnuo ramenima jer mu nije padalo na pamet što bi to moglo biti.
– Noću, kad sve dnevne smjene odu kućama i sve se isprazni, ovdje uđe sto i dvadeset jedrih mladih čistačica i sto i pedeset odlučnih snažnih momaka interne kontrole... – danas bi se reklo „zaštitara“ – ... i što mislite da oni rade u mraku do jutra po svim ovim pustim prostorima? – Današnjim čitateljima valja napomenuti ono što se onda podrazumijevalo – da je bila riječ o generacijama koje u školama NISU išle na vjeronauk. Također nije bila riječ ni o intelektualcima koji bi se prekenjavali ili izgrađenim članovima Partije koji pate od kostobolje. – Što mislite što je njima na pameti?
Mate završi duboko uzdanuvši:
- Treba ih razumjeti, naročito u ovo vrijeme kad smo svi tako zabrinuti jer je drug Tito toliko bolestan...
Post je objavljen 30.09.2015. u 10:27 sati.