Sumrak se spušta na njene nervozne ruke, ne odaje rano proljeće ni želatinu jeseni skupljenu joj u grudima; tek narančaste svjetiljke i prohladni zrak podsjećaju na neko indiferentno toplo-hladno godišnje doba.
Njeno, autentično. Žamor studentica iza njenih leđa postaje sve dalji, sa svojih dvadeset tri posve je daleko, izdvojena iz svih uloga, predatorski vreba na reski miris drame.
Ljepota drame je što se može dogoditi u bilo kojem trenutku, raspoloviti toplinu kao užegli maslac i ležati u nijemim nemoćnim vriskovima na nekom trotoaru, ismijavajući smrt.
Drama priziva ljubav, u toplim valovima, razmišlja o tome dok gura svoje promrzlo tijelo pod prevrući tuš. Uvijek isti ritual. Vrući mlazovi koji joj peku ramena najbliži su ljubavi.
U stanju su rastopiti plavičasta tjelesa, a onda ih pustiti u hladne ručnike, šištanje zraka kroz propusne loše prozore, hladnoću bijelih zidova i dugih hodnika.
Drhtave ruke otpisuju posve ležeran sms, a on će trajati dulje od drame. Dulje od mladosti.
Mladost se zgusnula u ta dva tjedna, a oni siplju iz sjećanja- polako nestaju dijelovi ulica, potom ugao na kojem je smrznuti smijeh gurnula u žareći zagrljaj, nestaju i narančaste lampe te mali travnati prolaz kojeg je hitro gazila ostavljajući po cesti neka tad važna nadanja.
Nestaje dugi pothodnik u kojem se smijala kad je bila sigurna da je sama, nestaju visoke lampe ispod kojih je smirivala iskričavo srce plutajuće u fluidu mira; opet neka ekstremna kombinacija, tako svojstvena.
Nestaje grad. Ljudi su nestali mnogo prije.
Samo još proljeće bdije nad njenim rukama. One su naprosto sulude. Noću se opuste uz rijedak šum automobila, u labirintskom kvartu u koji nitko ne zalazi, maloj uličici od koje će se uskoro zauvijek oprostiti. A nije ni bila, skoro. Voda u radijatoru ometa joj san, nespretnim rukama pokušava zavrnuti ventil, a onda odustaje, gleda u svijetli trokut na plafonu. Automobil brisne u noć.
Ujutro je sreća dostupna iznova, kao da je dobila gratis pakovanje koje mora iskoristiti do idućeg četvrtka.
Limited edition. Nakon toga se ne boji tunela na cesti, ničega, ruke drži mirno na koljenima; tek će dvije godine kasnije biti ganuta svojom željom.
Bilo joj je posve dovoljno nagurati život u dva tjedna i lakonski ga se odreći, makar u domeni hipohondrije.
Možda samo krhkim i drhtavim rukama možemo zahvatiti sreću.
Slučajnim okrznućem, rukama lišenim nade.
Ako je taj koncentrat proljetnog zraka u nahlađenim plućima bio sreća.
Ako je smrznuto tijelo obuhvaćeno toplim rukama bila ljubav.
Nestaje buka.
Ritam namjerno zaboravljene pjesme, plač koji će uslijediti, nesvjesnost o svojim rukama, rukama koje mogu pokvariti sve. Rukama punih riječi koje ispadaju u toplinu i režu je na tanke šnite dok ne bude posve propusna za bol. Rukama nad kojima proljeće postaje nemoćno dok prekrajaju njegove najbolje dijelove i mrve ih po izbrisanom meandrastom srcu.
U njemu pulsira grad, sitna mušica.
Post je objavljen 11.02.2011. u 19:34 sati.