'U odnosu na Egipat, administracija predsjednika Obame je poput akrobata na užetu – pokušava održati ravnotežu između tranzicije i stabilnosti. Međutim, zbog događaja na terenu, u Kairu, to uže sve više podrhtava, što dovodi u pitanje opći pristup Washingtona sadašnjoj situaciji“ - piše uvodničar lista Christian Science Monitor iz Bostona.
Neki stručnjaci tvrde da Washington nema drugog izbora. S jedne strane su idealistički impulsi – podrška narodu koji se želi osloboditi autoritarnog režima – a s druge pragmatični nacionalni interesi Sjedinjenih Država u važnoj regiji svijeta. Ti se interesi – primjećuju analitičari – odnose na mirovni proces između Izraela i Palestinaca, blokadu islamističkih snaga na Srednjem istoku, borbu protiv globalnog terorizma, kao i osiguranje opskrbe naftom.
Međutim, sve je više američkih analitičara koji upozoravaju da Bijela kuća situaciji u Egiptu pristupa konfuzno i nekoherentno. Na početku nemira, predsjednik Barack Obama je tražio od Mubarakova režima 'trenutačnu' tranziciju. Međutim, sada – tri tjedna kasnije – kao da mu je prioritet stabilnost i postupne, sporije promjene, tvrde Obamini kritičari.
Jedan od njih je Joshua Stacher koji u časopisu Foreign Affairs tvrdi da je šansa za bilo kakav 'demokratski rasplet' u Egiptu – već posve propuštena. Ali, ne zbog okolišanja Washingtona, već zbog toga što je Mubarakov režim zapravo vrlo stabilan i prilagodljiv.
Suprotno medijskim opisima situacije - u kojima su demonstranti 'pozitivni', a režim je 'negativan' i na rubu raspada – Mubarakova vlast je zapravo vrlo otporna, primjećuje Joshua Stacher, stručnjak za Srednji istok i autor studije koja uspoređuje režime u Siriji i Egiptu. Dok CNN i drugi zapadni mediji prikazuju događaje kao neku vrst 'arapske 1989.,' 2011. će ostati upamćena kao godina u kojoj je 'postalo očito koliko su autoritarni režimi u arapskom svijetu zapravo otporni i žilavi' –piše Joshua Stacher.
Otpornost Mubarakove vlasti Stacher najviše vidi kroz vješto korištenje vojske i policije. Dok policija i tajne službe imaju glavnu ulogu u represiji, vojska je preuzela ulogu navodnog faktora stabilnosti – i često se čini kao da spašava egipatsko društvo od prekomjerno oštrih postupaka policije i agenata službe sigurnosti u civilu. Također, podsjeća Joshua Stacher, policija se prije više od tjedan dana na nekoliko dana posve povukla s ulica – kako bi građanstvo okusilo kaos, odnosno potpuni nestanak javnog poretka.
U stvari, sve tri poluge represije u Egiptu – vojska, policija i službe sigurnosti - uspješno funkcioniraju kako bi ostvarile jedan cilj, a to je održanje postojeće vladajuće hijerarhije i nakon što Hosni Mubarak siđe s vlasti.
Post je objavljen 10.02.2011. u 03:31 sati.