Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/pipipiaf

Marketing

Kutija za cipele

Možda sam morala doći u sunčanu Kaliforniju kako bih napokon posudila Revoluciju iznutra Glorije Steinem. Dosad sam je dospjela tek prolistati, ali sam sigurna da je apsolutno smislena i nimalo slučajna činjenica da sam je upravo ovdje posudila. Naime, Berkeley je znamenit po tome što, po svemu sudeći, ljudi ovamo dolaze po kulturu, a ostaju zbog hrane (kako kaže jedan od popularnih vodiča), ali, prije svega, po revoluciji mladih u 60-im godinama. Nešto je od tog duha i danas vidljivo: ako nigdje drugdje, tada svakako na cesti, na urban-culture-everyday razini. Naime, (ostarjeli) hipiji, kao i oni koji se - premda mladi - tako osjećaju, ovdje mogu naći svašta za sebe. Većinom ljudi izgledaju kao da su se upravo ustali iz kreveta, pa su na sebe navukli ono što im je prvo došlo pod ruku, cure izgleda obožavaju hodati s podrapanim čarapama, nema osobe bez tetovaže i/ili piercinga. A miris marihuane prati cijelu Telegraph aveniju... Danas sam na satu joge saznala nešto tako jednostavno i samorazumljivo, a opet tako novo i neobično: da su naša tijela svake sekunde drukčija. I da je u tom smislu svaki korak, svaki udisaj i svaka gesta posve novo, prvo iskustvo. Neponovljivo. Ta je spoznaja već jedna mala "revolucija iznutra".

I još jedna stvar... Nešto što sam primijetila.
Slavenka Drakulić u Kako smo preživjeli komunizam (i još se smijali) govori o tome da je živjeti u socijalizmu značilo poseban odnos prema stvarima, predmetima, materijalnome. Osim stare odjeće i konzervi (za cvijeće i druge biljke), u bivšoj su se Jugi tako skupljale stare kutije za cipele (za najdragocjenije od svih uspomena, za fotografije, ili pak za stare račune i druge dokumente) i staklenke (od krastavaca ili marmelade). Nisam nikada razmišljala da je to skupljanje BAŠ TIH predmeta kulturološka stvar, a ne naprosto mehanička, praktična stvar... Ipak, to sam upravo i ja sačuvala od svojih prvih kupovina u SAD-u: na mom je stolu kutija u kojoj su bile Adidas tenisice koje sam kupila gotovo odmah po dolasku (kako bih se i joggiranjem mogla - kao svaki stranac željan asimilacije u novu sredinu - uklopiti:-). U toj se kutiji - savršenoj zamjeni za ladicu koju nemam - može naći i jedna mala staklenka. Čisto oprana u suđerici:-) Ona je pak zasad posve neiskorištena: ne znam ni zašto sam je oprala i spremila (za teške dane?). U kupaoni sam četkicu za zube stavila u očišćenu čašicu jogurta. To bi se Slavenki jako svidjelo! sretan Ni poklopac Adidas kutije nije bačen: u njemu čuvam račune sretan Ako zatrebaju bilo kada ili bilo komu.

Bez obzira na kulturu obilja u kojoj se trenutno nalazim, solidnu stipendiju koja mi svaki mjesec stiže na račun najbolje i najstabilnije od svih banki, na račun Bank of America, kao i uz hrvatsku plaću koja u kunama liježe na moj račun, neke su stvari, izgleda, jače od osobnog i trenutnog iskustva. Neki bi to (vjerojatno točno) nazvali kolektivnim pamćenjem. Kolektivnim iskustvom. I rekli bi da - osim kolektivnog - nikakvo drugo pamćenje zapravo ni nemamo. Zanimljiva i provokativna ideja.

Super je kako se u određenim okolnostima i određenim životnim situacijama jedna kutija za cipele i jedna ispražnjena staklenka nadaju kao skriveni tragovi duboke pripadnosti Drugomu, jednoj drugoj kulturi (ili više njih, sada nije važno). Kao moje duboko, kolektivno nesvjesno.

Pozdrav iz sunčane Kalifornije,
pipi_piaf

Post je objavljen 09.02.2011. u 06:50 sati.