Preturajući danas po torbi tražeći upaljač i ljuteći se na sebe zbog količine nepotrebnih stvari koje uporno nosim sa sobom, a koje mi definitivno neće trebati nikada, pogled mi je pao na putovnicu. Dobro, ona će mi vjerojatno još trebati, iako mi je, u ovom stanju u kojem trenutno jesam, u to teško povjerovati. Ne tako davno vadila sam je na nekim tamo granicama, najprije puna očekivanja i ljubavi, a naposljetku puna dojmova, sreće i da... one iste ljubavi s kojom sam krenula na put. Je li moguće da je to bilo pred jedva dvadesetak dana? Kao da je prošao cijeli jedan život od tada. Gomila nekih drugih ljudi, previše suza, previše teških riječi... previše šutnje... puno previše... Trebalo je svega nekoliko minuta da se najljepši dan mojeg života pretvori u nešto posljednje... posljednju uspomenu... posljednju ljubav... posljednji smijeh... Da, Munchen će zauvijek ostati moja nesretna ljubav.
Otvorila sam putovnicu kao da samu sebe želim uvjeriti da je zaista postojao taj dan, taj grad i, naposljetku, taj čovjek zbog kojeg sam bila spremna pakirati kovčege svaki put kada je poželio da dođem. Kada se sve promijenilo? Onaj dan kada sam poželjela da se nikada nije dogodio? Onaj kada sam tako jasno, tako sigurno vidjela da mi ne pripada... da mi nikada nije pripadao? Kada sam vidjela kako je sretan s njom? Kako je gleda... ljubi... zavjetuje se na vječnu ljubav... u dobru i u zlu... I ja sam svoje zavjete njemu nosila u srcu... Zauvijek, mili... U dobru i u zlu... Oprosti mi za zlo...
Zaklopila sam putovnicu i vratila je u torbu. Neka... pomislila sam. Dok je tu, uvijek ću znati da mogu otići... da mogu pobjeći... Zavaravati ću sebe da je samo ona dovoljna da opet budem sretna... Kao onda jednom... u nekom drugom životu... Nedostaje mi. Ponekad mi toliko nedostaje da bih mogla umrijeti od siline tuge koja me tada obuzme. Pitam se hoće li ikada prestati? Trebalo bi. Obično prestane. Ali jedan dio mene umro je onog dana... kada sam vidjela da je sretan i bez mene...
Post je objavljen 03.02.2011. u 18:55 sati.