Kruha i igara koncept prolazi kroz promjene. Naime, kruha je sve manje a igara sve više. Dodatna dva programa zabave, zabave i samo zabave na našim televizijama dodatno će obogatiti naš virtualni život i učiniti ga još sadržajnijim. No ubrzo bi koncept mogao doći u pitanje, jer kruha je sve manje, a ljudi ipak ne mogu živjeti od vagine Britney Spears, modnih ostvarenja Marka Grubnića i dekoltea Vlatke Pokos. Narod, koliko god možda mislio da postoji mogućnost, se još uvijek nije najeo od televizije, bez obzira koliko dobri recepti bili na Večeri za pet.
Preostaje jesti olovo s novinskog papira, gutati one fantastične članke 24 sata, diviti se novinarskim kvalitetama tih ljudi koji ne prezaju ni od ugrožavanja vlastite sigurnosti u svrhu objavljivanja revolucionarnih vijesti. Šteta je samo, što nekako sloboda govora u Hrvatskoj "progovori" samo kada su glavni junaci tih vijesti iza rešetaka, u političkoj mirovini, u nedopustivom činu preljuba, ili dva metra pod zemljom. Hrabrost se nekako pojavi uvijek u trenucima kada ih ta odvažnost neće stajati ničega, kada su sigurni da subjekt njihova članka više nema tu moć da im uzvrati. To je primjer hrvatskog novinarstva, pomno biraj protivnike, jer bi moglo biti sankcija.
O Sanaderu danas svatko sve zna. Ispada da za tog čovjeka nitko nije glasao, da je negdje naštancao tisuće glasova i da je obmanuo jadni narod, koji eto, nije znao što ga čeka. Odjednom svaki novinarčić trči svom uredniku s novom pričom o bivšem premijeru, odjednom su informacije postale dostupne, odjednom demokracija živi punim plućima. Dok je premijer bio premijer, svi su šutili. Sada svi sve znaju i uživa se u festivalu slobodnog tiska.
Mrzio sam ga tada, a sada mi ga je pomalo i žao.
Post je objavljen 03.02.2011. u 15:02 sati.