ZEITGEIST: MOVING FORWARD (KORAK NAPRIJED
Zeitgeist: Moving Forward (Korak naprijed), redatelja Petera Josepha, dugometražni je dokumentarni film koji će zastupati nužnost tranzicije iz naše trenutne socioekonomske monetarne paradigme koja upravlja čitavim svijetom. Tematika će nadilaziti teme kulturalnog relativizma i tradicionalne ideologije te će se pomaknuti prema jezgri empirijskih "životnih" atributa ljudskog i društvenog opstanka, ekstrapolirajući te temeljne prirodne zakone u novu održivu socijalnu paradigmu nazvanu "Ekonomijom baziranom na resursima" Priča je ispričana na kristalno jasan način počevši od preispitivanja uvjeta koji oblikuju naše ponašanje, do neuspjeha moneratno/tržišnog sustava, koji je rezultirao socio-ekonomskim kolapsom, u konačnici nudeći tranziciju ka gospodarstvu utemeljenom na resursima, za boljitak ljudske rase, ukoliko ista preživi. Pitanjima, koja su možda ostala otvorena nakon prethodnika, je ovdje posvećena dužna pozornost i teško je povjerovati kako će biti pokušaja "diskriminiranja" ideja prezentiranih u ovome filmu. To bi bilo ravno pokušaju diskriminiranja znanosti ali i čovjekove budućnosti u cijelosti.
Pogledajte film Zeitgeist: Korak naprijed
KAKO JE SVE POČELO: ZEITGEIST - DUH VREMENA
Zeitgeist” (“Duh vremena”) američkog autora Petera Josepha, propituje neke od najznačajnijih svjetskih mitova: mit o Isusu, napad na Ameriku 11. rujna 2001. te ulogu američke Banke federalnih rezervi u izbijanju svjetskih ratova, kao i određeni broj “teorija zavjere” koje se vezuju za ove tri glavne teme. U lipnju 2007. film je pušten na web preko Googlea (i danas se može besplatno downloadirati), dok je remasterirana verzija nedavno prikazana na 4. Artivist Film Festivalu u Hollywoodu, gdje je film privukao veliku pažnju publike i osvojio nagradu za najbolji dokumentarac.
“Najveća priča ikad ispričana”, dovodi u sumnju originalnost velikih svjetskih religija (koje Joseph naziva “svjetskim šampionima lažnih obećanja i preuveličavanja”), dokazujući da su uglavnom izvedene iz astroloških mitova i tradicija drevnih naroda. Tako autor predstavlja egipatskog boga Sunca Horusa kao prototip mnogih kasnijih Mesija (Atis iz Frigije, Krišna iz Indije, Dioniz iz Grčke, Mitra iz Perzije, Isus Krist), jer svi imaju iste atribute: rođeni su 25. prosinca od majke djevice, imali su 12 učenika i činili čuda te su tri dana nakon smrti svi uskrsnuli. Suština je da su postojali bezbrojni spasitelji širom svijeta i u različitim vremenima kojima odgovaraju ovi uopćeni opisi”, konstatira autor, pitajući se otkud baš ta obilježja.
Tri kralja traže Sunce
Tu Joseph poseže za “astroteološkom” pozadinom Biblije te dokazuje kako je npr. trenutak Isusova rođenja u potpunosti astrološki: zvijezda na istoku je Sirijus, najsvjetlija zvijezda na nebu koja se 24. prosinca poravnava s tri najsjajnije zvijezde Orionova pojasa, koje se zovu - Tri kralja, tako da imaginarna crta koja ih spaja pokazuje mjesto sunčeva izlaska na dan 25. prosinca. Zato tri kralja iz Biblije prate zvijezdu na istoku - da pronađu sunčev izlazak, rađanje Sunca (Isusa). Sličnim astrološkim analogijama film tumači i druge mesijanske atribute, poput smrti i uskrsnuća za tri dana: Joseph pokazuje kako je ovaj mit baziran na zimskom solsticiju, kada sunce na svom putu prema jugu (gledano iz sjeverne hemisfere) dostiže svoju najnižu točku na nebu (sunčeva smrt), u tom položaju ostaje oko tri dana tijekom kojih se nastanjuje u području Južnog križa, odnosno zviježđa Kruks, da bi se potom počelo penjati prema sjeveru, simbolizirajući ponovno rođenje svemoćnog tvorca. I zato je, kaže Joseph, rečeno: Sin (Sunce) koji je umro na križu bio je mrtav tri dana, da bi potom uskrsnuo i rodio se ponovo. Zato Isus s bezbrojnim ostalim sinovima Sunca dijeli isti koncept raspeća, trodnevne smrti i uskrsnuća: to je ustvari sunčevo prijelazno razdoblje prije negoli promijeni putanju natrag k sjevernoj hemisferi, donoseći proljeće, a time i spasenje. Potom autor ističe da je najuočljivija astrološka simbolika u vezi s Isusom ona koja se tiče 12 sljedbenika: oni predstavljaju 12 zviježđa zodijaka s kojima Isus, s obzirom da je Sunce, putuje. Iz toga se izvodi zaključak da Biblija “ima više veze s astrologijom nego bilo čim drugim”, odnosno da je Biblija zapravo “literarni i astroteološki hibrid, kao i gotovo svi religijski mitovi prije nje”.
Politički stisak Vatikana. Film ističe tezu da je u stvarnosti Isus bio solarno božanstvo gnostičke kršćanske sekte, ali su političke strukture Rimskog Carstva historiziranjem Isusa - kroz doktrine usvojene na Prvom koncilu u Niceji 325. godine - htjele ostvariti društvenu kontrolu nad Europom. “U idućih 1600 godina”, tvrdi Joseph, “Vatikan je zadržao svoj politički stisak oko europskog vrata, donoseći tako radosna vremena kao što je Mračno doba, zajedno s prosvjetljujućim događajima poput Križarskih ratova i Inkvizicije”. Kršćanstvo, zajedno sa svim ostalim teističkim sistemima vjerovanja, Joseph smatra “prijeevarom ovog doba”, jer podupire slijepo podčinjavanje vlasti i umanjuje ljudsku odgovornost pod izgovorom da “Bog” upravlja svime. “Religiozni mit je najmoćniji izum ikad smišljen i služi kao psihološko tlo na kojem mogu bujati svi ostali mitovi”, zaključuje Joseph prvi dio filma.
Drugi dio filma, pod naslovom “Cijeli svijet je pozornica”, obrađuje mit o 11. rujna, koji Joseph ocjenjuje kao “ključni događaj koji je poslužio kao pretekst za imperijalističku mobilizaciju”. Osim što pomoću više svjedoka i stručnjaka sugerira da napad 11. rujna nije mogao biti izveden bez znanja i(li) pomoći američkih sigurnosnih službi (zaključak filmske ekspertize jest da karakteristike urušavanja zgrada kompleksa WTC-a “odgovaraju u potpunosti modelu nadziranog rušenja” građevinskim eksplozivom, koji je morao ranije biti postavljen u čelične stupove tornjeva), Joseph nudi i odgovor na pitanje zašto bi američka vlada žrtvovala 3000 svojih građana: zato da bi Bush mogao napasti Afganistan i Irak te uspostaviti američke vojne baze u glavnim naftonosnim zemljama i oko njih. U tom kontekstu, na tragu poznatog Mooreva dokumentarca “Fahrenheit 9/11”, Joseph elaborira poslovne veze između obitelji Bin Laden i Bush u okviru Carlyle Grupe, jedne od najjačih svjetskih tvrtki trgovaca oružjem, koja ubire ogroman profit od postrujanskog “rata protiv terorizma”, kao i od ratova u Afganistanu i Iraku. Joseph eksplicitno iznosi svoju verziju događaja od 11. rujna: “Kriminalni dijelovi vlade SAD-a inscenirali su lažnu terorističku akciju protiv vlastitih građana kako bi manipulacijom javnog mnijenja osigurali potporu svojim namjerama. Ovakve stvari se rade godinama. 11. rujna je urađen iznutra.” Isti princip Amerika je, tvrdi autor, već koristila u 20. stoljeću, kad god bi trebalo utjecati na javno mnijenje i okrenuti ga prema proratnom raspoloženju. Recimo, tako je 7. svibnja 1915. svjesno poslala svoj prekooceanski putnički brod “Lusitanija” kroz područje pod kontrolom njemačke ratne mornarice (1200 civilnih žrtava), nakon čega je dotad nezainteresiranu Ameriku zahvatio “val domoljubnoga gnjeva” te je ulazak u Prvi svjetski rat postao gotova stvar.
Tko je ubio McFaddena?
Isto tako je 7. prosinca 1941., tvrdi Joseph, namjerno dopušten japanski napad na Pearl Harbor, iako su američke vlasti znale što se sprema (2400 vojnih žrtava): uoči tog napada 83 posto Amerikanaca u anketama se izjašnjavalo protiv ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat, dok se nakon napada milijun Amerikanaca dobrovoljno javilo u vojsku.
Slična je procedura ponovljena i 1964. insceniranim vijetkongovskim napadom na američke brodove u Zaljevu Tonkin, poslije čega je Amerika počela rat u Vijetnamu. Autor “Zeitgeista” tvrdi da su ovakve operacije preuzete iz “nacističkog bukvara”, po uzoru na Hitlerov palež Reichstaga iz 1933., nakon čega je austrijski kaplar otpočeo svoj suludi niz “preventivnih ratova u nacionalnom interesu”, baš kako to nakon 11. rujna 2001. čini američki kauboj. Zadnji dio filma nosi naslov “Ne obraćajte pažnju na ljude iza paravana”, a počinje izjavom predsjednika SAD-a Franklina Roosevelta iz 1933.: “Prava je istina da financijski elementi u velikim centrima upravljaju vladom još od vremena Andrewa Jacksona” (vladao od 1829. do 1837., op. D.P.). Kratko i jasno: “ljudi iza paravana” su međunarodni bankari, skupa s bogatim industrijalcima, trgovcima oružja i vlasnicima masovnih medija.
U filmu se izričito navode američke bankarske obitelji Rocekfelleri, Morgani, Wartburzi i Rothschildi (od kojih neke “drmaju” američkim i svjetskim gospodarstvom već više od 200 godina), koje su početkom 20. stoljeća natjerale američku vladu da stvori centralno-bankovni sistem i donese “Dekret o federalnim rezervama”, što Joseph drži “iskrom koju je međunarodno bankarstvo trebalo da bi počelo svoj plan”, citirajući pritom ondašnjeg kongresmena Louisa McFaddena: “Uspostavlja se svjetski bankarski sistem, superdržava pod kontrolom međunarodnih bankara koji rade udruženo na porobljavanju svijeta radi vlastitog zadovoljstva. Ovaj zakon predstavlja uzurpaciju vlasti.” Joseph na ovome mjestu ne propušta istaknuti da se kongresmen McFadden još godinama bunio protiv svemoći bankarskih kartela, sve dok konačno, nakon dva neuspješna atentata, nije otrovan na jednom banketu. Autor filma tvrdi da su manipuliranjem količine novca u optjecaju svjetski bankari namjerno izazvali više svjetskih kriza, poput one između 1929. i 1933. (“Velika depresija”). Onaj tko određuje količinu novca u optjecaju, time određuje i vrijednost novca, rezonira Joseph, što znači da ima moć da čitave ekonomije i čitava društva baci na koljena. Važno je znati, ističe autor, da su Federalne rezerve privatna korporacija: u suštini, vlasnici Federalnih rezerva zapravo su vlasnici i vladari svijeta. Ovim ljudima rat je idealan za stjecanje enormnog profita, jer je država u ratu prisiljena da od Banke federalnih rezervi uzima puno više novca nego inače (naravno, uz kamatu).
Recimo, Joseph iznosi kako je Prvi svjetski rat Ameriku koštao 323.000 života, ali je G. D. Rockefelleru donio zaradu od 200 milijuna dolara (po današnjim mjerilima oko 1,9 milijardi), dok je u novcu rat Ameriku stajao 30 milijardi dolara, većinom posuđenih od Banke federalnih rezervi: naravno, uz kamatu. Napominje i kako je u Drugi svjetski rat SAD uveo predsjednik Roosevelt, i sam iz obitelji newyorških bankara, čiji je ujak Frederick bio član prvog upravnog odbora Federalnih rezerva. Za svjetske bankare pritom je, tvrdi Joseph, najvažnije da rat ne završi prerano. Idealan rat je onaj koji traje, a tom zahtjevu savršeno odgovara aktualni “rat protiv terorizma”. Kako Joseph navodi, terorizam nije samo “sistematično korištenje terora, koji se manifestira nasiljem ili zastrašivanjem, a u cilju izazivanja straha”, nego i “tehnika koju koriste vlade da bi manipulirale javnim mnijenjem u funkciji ostvarenja određenog cilja”.
Lice neprijatelja
Pozivajući se na teoriju nacističkog filozofa Carla Schmitta prema kojoj “morate imati lik neprijatelja da biste formirali društvo”, američki povjesničar Webster Tarpley u filmu govori kako “cjelokupna vladajuća elita SAD-a vidi terorizam kao najbolje i jedino sredstvo kojim se osigurava društveno jedinstvo i pomoću kojeg se društvu predstavlja lice neprijatelja”. A gdje su tu masovni mediji? Oni u principu podržavaju “ljude iza paravana”, jer su to, kako tvrdi Joseph - isti ljudi. Autor “Zeitgeista” jasno poručuje kako “zadnja stvar koju ljudi iza paravana žele jest svjesna, informirana javnost sposobna kritički razmišljati”. I upravo zato se, zaključuje Joseph, neprestano gradi jedan lažni “duh vremena” uz pomoć religije, mass-medija i obrazovnog sistema. “Pokušavaju vas držati u jednom naivnom, izoliranom balonu, i to vraški dobro čine”, poručuje na kraju autor “Zeitgeista”, filma koji je u odjavnoj špici klasificiran kao “obrazovni”, i koji doista - čak i ako su kritičari filma u pravu - našoj mladeži može dati ono što ne može čuti ni u crkvi, ni u školi ni na televiziji: poriv i naviku da svaki mit, prije negoli na njega nasjednu, dobro onjuše sa svih strana.
Krajnji cilj: Svjetska vlada
Joseph tvrdi da je 2005. sklopljen tajni sporazum između Kanade, Meksika i SAD-a koji spaja ove države u Sjevernoameričku uniju. O tome u filmu govori reporter CNN-a Lou Dobbs, a Joseph tvrdi da se radi o istom konceptu na kojem je izgrađena Europska unija i na kojem će se uskoro graditi Afrička i Azijska unija, te da iza svih ovih koncepata stoje - isti ljudi. “I kad bude vrijeme za to, ove četiri unije spojit će se u jedno”, tvrdi Joseph, “završavajući posljednju etapu plana na kojem su ovi ljudi radili u proteklih 60 godina - stvaranje svjetske vlade”. Odnosno, kako to u filmu formulira američki bankar i političar David Rockefeller: “Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara je zasigurno poželjniji od nacionalnog samoopredjeljenja prakticiranog u proteklim stoljećima.” Dakle: jedna banka, jedna vojska, jedan centar moći - ali to nije ono “pobratimstvo lica u svemiru” o kojem je pjevao Tin, niti onaj ideal koji je u songu “Imagine” opjevao Lennon.
Kennedy: disident kojega su ušutkali
Jedan od najsnažnijih trenutaka u filmu je scena s govorom američkog predsjednika Johna F. Kennedyja: “Sama riječ ‘tajnost’ je odbojna u slobodnom i otvorenom društvu”, govori Kennedy. “ Jer svi mi širom svijeta stojimo nasuprot jedne monolitne i nemilosrdne konspiracije koja se najviše koristi tajnim sredstvima u cilju proširenja svojih interesnih sfera: infiltracijom umjesto invazije, prevratima umjesto izborima, zastrašivanjem umjesto slobodom izbora. Njihova priprema je tajna, neobjelodanjena. Njihove greške se zakopavaju, a ne objavljuju. Njihovi disidenti su ušutkavani, nikad hvaljeni. Tražim vašu pomoć u ovom silnom zadatku informiranja i upozoravanja američkog naroda, uvjeren da će uz vašu pomoć čovjek postati onakav kakvim je predodređen biti: slobodan i nezavisan.” Autor filma počeo je zatamnjivati kadar u trenutku dok Kennedy izgovara kako su “njihovi disidenti ušutkavani”, da bi već u idućem kadru prikazao atentat na njega u Dallasu, sugerirajući da je upravo on bio disident kojega su ušutkali.
Aaron Russo: Samo Chaveza nisu slomili
U filmu je prikazan radijski intervju koji je filmski producent i bivši političar Aaron Russo dao novinaru i redatelju Alexu Jonesu, u kojem opisuje razgovor koji je krajem 2000. vodio s tadašnjim bliskim prijateljem Nicolasom Rockefellerom, članom ozloglašene bankarske dinastije (u filmu je prikazana i fotografija zagrljenih Russoa i Rockefellera): “I tako mi je jedne večeri rekao: ‘Aarone, zbit će se jedan događaj, i vidjet ćeš kako ćemo na račun toga ući u Afganistan, radi kontrole naftovoda iz Kaspijskog mora, a poslije toga u Irak, da uzmemo naftu i uspostavimo bazu na Bliskom Istoku, a onda ćemo ući u Venezuelu i eliminirati onog Chaveza. I vidjet ćeš kako kao tražimo po pećinama neke tipove koje tamo nikada nećemo naći...’ Prve dvije stvari su ostvarili, ovo sa Chavezom nisu uspjeli. Kad sam ga pitao zašto rade takve stvari i ljudima nanose bol kad već ionako imaju svu moć svijeta, rekao je: ‘Što te briga za ljude? Brini za sebe i svoju familiju!’”
Post je objavljen 04.08.2012. u 17:45 sati.