Pregled posta

DAN 66, 29.01.2011. – Little sheep, lets share together (Hohhot, pokrajina Unutrašnja Mongolija, Kina)

Oko deset probudila me buka petardi pod prozorom. Moja soba je točno iznad glavnog ulaza u hotel, na vrlo prometnoj ulici, pa se svako malo netko sjeti zapaliti koju petardu. Petarde su u vrijeme kineske Nove godine uobičajena stvar. Vjeruje se da će buka rastjerati zle duhove. Pogled kroz prozor otkriva krivce – dva tridesetikusur godišnjaka. Ali pred ulazom u hotel stoje poredana i četiri crna blindirana Audija. Audi je omiljeno prijevozno sredstvo glavešina kineske Komunističke partije. I ubrzo ona dva petardaša ulaze u dva od tih «autića» i kolona se širokom avenijom, ne mareći za semafore, brzinom svjetlosti udaljava od hotela.
Ubrzo nestaje interneta u sobi. Malo kasnije, kada izlazim van, lift je već olakšan za zeleni tepih koji je jučer krasio njegov pod, a danas je tu samo zeleni linoleum. Bome i portir na hotelskom ulazu također je dao petama vjetra. Tako je to kada komunističke glavešine odu doma...
Vani je sunčano. Plavo nebo mi je još uvijek nad glavom. Ali hladno je. Svaka kapljica vode čvrsto je zaleđena na podu, što uključuje i sve one kineske izlučevine. Uzimam taxi do jednog od popularnijih mongolskih restorana u gradu. Xiaofeiyang Huoguocheng, ili na engleskom Little Fat Sheep Hotpot City, mjesto je gdje lokalci, kako ime kaže, dolaze jesti mongolski hotpot. Hotpot ili huoguo je kažu refinirana verzija gulaša kojeg su Mongoli originalno kuhali u svojim kacigama. Iako je tada najčešće u kacigi mjesto našlo samo malo mesa, puno kostiju i masti, današnji huoguo je puno kompliciranija stvar. Ljudi u njega ubacuju što god se sjete. I tako dok se meni iznad glave smješka maskota restorana, malena slatka ovčica, a ispod nje odmah stoji i logo restorana «Little sheep, lets share together», konobar mi donosi list papira. Gledam ga. Neka tablica, puno kineskih znakova. Odmah pretpostavljam da u tablici moram označiti što želim u svom hotpotu, ali kako ju dešifrirati. Ništa, zovem natrag konobara i preko svog Kindlea mu pokazujem sastojke za koje stoje da lokalci obično stavljaju u svoj hotpot – janjetina, noodlesi, tofu i gljive. U Kini postaje već pomalo naporno kada ti lokalci uporno govore na kineskom ili ti pod nos stavljaju jelovnike na istom jeziku, a znaju da je jedino što znaš beknuti od njihova jezika 'ni hao', 'xie xie' i 'huochezhan' (željeznički kolodvor), iako me ovo posljednje zbog očito krivog tonaliteta gotovo nikad nitko ne razumije. Kineski je jezik tonalni jezik i dovoljno je u jednoj riječi pogriješiti samo jedan ton i Kinez će blijedo blejati u tebe. I ti u njega.
Vratimo se na hotpot. Za razliku od sečuanskog, ovaj nije ljut pa mi ne treba litra i pol pijače, ali zato mi konobar na stol donosi slatki jogurt. Navodno se on pije uz hotpot. Sve ima svoj prvi put...
K274 za Peking, još jedan «maštoviti vlak», napušta točno u 20:44 hohotski glavni željeznički kolodvor. Slično onome iz Chengdua za Xian, ovaj je moderan, s LCD televizorima u svakom kupeu. A iako sam, kada sam kupovao kartu prije nekoliko dana u Xianu, tražio (na kineskom) tvrdi ležaj u spavaćim kolima, očito sam dobio mekani ležaj. Toliko o mojoj sposobnosti komuniciranja na kineskom. Ali moglo je biti i loše. Mogao sam završiti na tvrdom sjedalu za Ulanbatar.
U kupeu do okupila se komunistička svita. Par ozbiljnih tipova u maslinastoj vojničkoj odjeći i crvenim petokrakama na kapama. I cigaretama u ustima.