Pregled posta

DAN 58, 21.01.2011. – Oče naš...nastavak (iz Xichanga za Chengdu, pokrajina Sečuan, Kina)

Ujutro je na šišanskom autobusnom kolodvoru očekivana gužva. I dalje su redovi pred šalterima za kupnju karata. Gledam te ljude sa suosjećanjem. Ja ipak svoju kartu imam i napuštam Xichang. Na velikoj tabli izmjenjuju se današnji polasci. Postoje tri vrste autobusa: 'ordinary', 'air-condition' i 'luxurious'. Za moj stoji da je ovaj posljednji. No, znate onu narodnu: «Obećanje ludom radovanje.». Iako mi tabla «obećaje» luksuzan bus (a takav u Kini, s izuzetkom onog iz Kunminga za Dali, nisam vidio), očito je on luksuzan za šišanske standarde (volio bih vidjeti kakav je onda onaj običan bus!) – star par desetljeća, sjedala u polurastavljenom stanju, prljav. A kada ubrzo nakon polaska suputnici krenu s pušenjem, hračkanjem i žderačinom bacajući sve ostatke na pod busa, očito je da će ovo biti jedno duuuugo putovanje.
Samo prvih pedesetak i posljednjih pedesetak kilometara današnjeg puta je autocesta. Ono između još nije izgrađeno što znači da mi opet predstoji penjanje u planine uskim zavojitim cesticama. Gledam na kartu Kine koju uvijek imam uz sebe. Lijevo od ceste ucrtana je planina Daxue Shan čiji vrh ima 7556 metara nadmorske visine! I očekivano, kako se penjemo pojavljuje se opet snijeg. Cesta nije loše asfaltirana, ali je uska i zavojita i za zimske uvjete posve neprikladna. No, nema druge. Kroz godinu ili dvije autocesta bi mogla biti gotova jer je već trasirana, a vidim i postavljene vijadukte. Kako je riječ o vrlo visokom planinskom području, tunela i vijadukata je jako puno, a na jednom mjestu u kanjonu neke rijeke vijadukt prati tu rijeku tridesetak kilometara idući paralelno s njom i tek se manjim dijelom držeći stijena s druge strane. Gradnja ove autoceste je pravi pothvat, takav da se gradnja naše Dalmatine sada čini kao dječja igra.
Tek kada je naša cesta posve prekrivena snijegom, a uokolo je sve pod debelim pokrivačem kakav prvi put vidim ove zime, vozač stavlja lance. Možda bi on još i nastavio malo prosklizavati da nije naišao na policiju koja ga je prisilila da ih stavi. S lancima nastavlja schumacherski letjeti kroz zavoje. Srce mi u petama, ali ovaj put manje nego prekjučer. Razlog? Smješten sam u stražnjem dijelu busa. Pokušavam se smiriti promatrajući bijeli okoliš. Borovi čije su se grane savile pod težinom snijega. Oduvijek sam volio snijeg. Bjelina na mene djeluje smirijuće.
Iako je bilo rečeno deset sati, zbog snijega i leda te čestih zastoja zbog nesreća (da, opet skršeni automobili, autobusi i kamioni gotovo iza svakog ugla) ili obnove ceste, u Chengdu dolazim dvanaest i pol sati od polaska iz Xichanga. Definitivno najneugodnija vožnja dosad na ovom putovanju, pogotovo kada se uzme u obzir da me oči sada već vrlo ozbiljno zakurčavaju. Kapi ne pomažu, leće moram često skidati. Neugodna iritacija. Što bih sada dao da mi netko donese one naočale s dna rijeke Nam!
A Chengdu iako je na samo 498 metara nadmorske visine, dosta je sjeverno pa je i hladan. Temperatura je negdje oko 5 Celzijaca. Već sam se priviknuo na niske temperarure pa hladnoću više ne doživljavam tako ekstremno. Čak mi je i ugodno. Chengdu je glavni grad pokrajine Sečuan i peti po veličini grad Narodne Republike Kine. Grad ima 4.1 milijuna stanovnika, a šire gradsko područje 13 milijuna, što se odmah primjećuje po broju automlbila i skutera na ulicama, nebodera u zraku i – smoga.
Iako je već prošlo devet sati najprije odlazim do glavnog željezničkog kolodvora ne bih li pokušao doći do karte za Xian. Blagajne su ovdje navodno otvorene 24 sata. Ranije sam razmišljao iz Chengdua krenuti na zapad prema pokrajini Qinghai i posjetiti tamošnja tibetanska mjesta, ali s obzirom na Kinesku novu godinu i stanje s vlakovima i autobusima, bolje je ne udaljavati se previše od Pekinga. Avion za doma imam za nešto više od dva tjedna. Trebao sam letjeti 3. veljače, ali prvi put u životu sam dodao još par dana, točnije sedam, na svoje putovanje. Doma letim 10. veljače, a Kinu tako napuštam na svoj zadnji dan kineske vize.
I tako sam odlučio presjeći put i iz Chengdua direktno krenuti za Xian. Potaknut prethodnim iskustvima imam već pripremljen papirić s uputama za tetu šalterku. Na moje iznenađenje, teta šalterka u Chengduu je prva koja govori engleski! A da iznenađenju ne bude kraj, dolazim do karte za vlak za Xian za tri dana! Ok, od svih vlakova ostalo je karata za samo onaj najsporiji koji, umjesto 15 sati, putuje 20 sati do Xiana, ali to mi nije važno jer sam se uspio probiti do samog sjevera Kine što je prije par dana izgledalo poprilično neizvjesno.
I konačno (ugodno) iznenađenje dana je Nova Traveller's Lodge, moj smještaj u Chengduu. Izrazito susretljivo osoblje koje govori engleski, sobe koje izgledaju kao sobe u hotelu, ali s hostelskom cijenom i, po prvi put od dolaska u Kinu, GRIJANJE U SOBI!