Marketing
Odgoj ribara u Hrvatskoj
Do danas sam na godine jalovog bubanja latinskog i grčkog gledala kao totalno protraćeno vrijeme. Tu i tamo bih s latinskim još i uspjela zbuniti kakvog pravnika kad mi se krene preseravat sa svojim elementarnim sentencama sračunatim na mažnjavanje love neukom puku. („Gospodine, u ovoj ste sentenci nepravilno upotrijebili indikativ imperfekta aktivnog“). S grčkim nisam mogla ni to: suvremeni grčki ne razumijem, a tržišna vrijednost originalnog Platona, Aristotela, Homera ili Herodota je minorna. Uglavnom, vjerovala sam da su mrtvi jezici - mrtvi. Žalibože truda.
Onda je naše Ministarstvo poljoprivrede i ribarstva donijelo pravilnik o obaveznoj evidenciji ulova na latinskom jeziku. Mene je ova mjera oduševila. S jedne strane, Hrvatska se nakon ilirskog skretanja i 170-godišnjeg nepotrebnog eksperimentiranja s hrvatskim jezikom, konačno počela vraćati svojim europskim korijenima – latinskom jeziku, koji je u nas, nota bene, bio službeni jezik dulje od tisuću godina. S druge strane, konačno ću se moći sporazumjeti s Dalmošima. Kao treće, godine jalovog bubanja dobile su iznenada neki smisao. A i lijepo mi je zamišljat hrvatske ribare kako u rumeno praskozorje, dok plove na svojim barkama, umjesto prostačkog psovanja i dovikivanja, zaneseno listaju Vergilija, dok im vjetrić čarlija u kosi: „Sunt lacrimae rerum et mentem mortalia tangunt“. (Suze su u srži stvari i sve što prolazi ranjava našu smrtnost). Ma, divota.
Snatrim o tome da jednog dana odem na Dolac kod gospođe kod koje godinama kupujem ribu i zatražim je kilogram Eledone ili Lolige, a ona mi povjerljivo namigne i ispod glasa, da ne čuje svjetina što se mota oko štanda, šapne da nije baš friška: „Uzmite Dicentrarchus labraxa ili ovaj Pagellus erythrinus, a možete si pofrigat i ovu Mugilidae. Malo prije mi ga je donijela neka piscatoream uxor“. „A imate li friške Parapenaeus longirostris, za rižoto?“ pitam je. I dok mi tako povjerljivo šapućemo, obične Hrvatice nas zavidljivo gledaju, a ja si mislim: „Tko vas šljivi kad ne znate latinski“.
Pravilnikom je propisano da ribari moraju precizno zapisivati zemljopisno porijeklo ribe koju ulove, što je samo po sebi genijalno rješenje. Ja bih onom tko je to smislio smjesta dala neki velered. Treba u tu kaotičnu djelatnost konačno unijeti malo reda, a ne da se sve odvija stihijski kao do sada. „Odakle je riba?“, pitaš lijepo ti njega, a on ti kaže „Iz mora“. Znam ja da je iz mora, nisam blesava, ali iz koje županije, kome ćeš platiti poreze, prireze, za to što si ulovio? Na što bi to ličilo: loviš ribu u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i uništavaš im županijski riblji fond, a porez plaćaš u Splitsko-dalmatinskoj ili ne daj bože Zadarskoj županiji. Uostalom, ako mogu znati geografsko porijeklo jabuka, povrća ili sira, zašto ne bi mogla znati porijeklo ribe. Nema šanse, moj brajko, da bih ja išla kupit ribu ulovljenu južno od točke N42°23' E16°21'. Ni mrtva. Ili sjeverno, il' idem na drugi štand. Nije mi jasno kako se itko normalan može buniti protiv tako inteligentnih odredbi.
Zar ribari ne mogu shvatiti da je Ministarstvo poljoprivrede i ribarstva donijelo pravilnik za njihovo dobro? Sada će im, sa znanjem klasičnih jezika, rejting skočiti nebu pod oblake. Za godinu, dvije, oni neće više biti morski težaci kao do sada, već fina ribarska gospoda pred kojima će lokalno stanovništvo smjerno skidat kape i moliti ih da im pročitaju recept, prevedu neku kompleksnu pravničku zavrzlamu ili teološku raspravu. Da je po mojem, ja bi ih natjerala da nauče i starogrčki. Dapače, njihovom znanju grčkog bih prilagođava licencu: ako prepričaš svojim riječima na starogrčkom Ilijadu, smiješ pecati plavu ribu, s Odisejom ti se licenca automatski proširuje i na bijelu ribu, a za rakove i školjke, zna se – Herodot. Uostalom, zašto ne bi mogli u očevidnik upisivati imena riba i na latinskom i na grčkom. Ribari cijelog svijeta pucali bi od zavisti. Njihove bi žene i majke govorile svojim pijanim muževima: „Zašto i vi ne biste mogli biti poput hrvatskih ribara“. Gdje bi nam tada bio kraj. Ali, što je, tu je. Za sad je i latinski dovoljan. Nu za godinu, dvije… Dixi.
Post je objavljen 23.01.2011. u 14:00 sati.