Što sam stariji, hvala bogu, to sam i pametniji. Kruže priče da je to prirodan tijek stvari, ali ja baš i nisam siguran. Mislim da ipak treba nešto više od standardnog procesa starenja da bi čovjek postao pametniji. Ljudi možda postanu tolerantniji s vremenom, shvaćaju da se život ne može živjeti po nekim svojim mladenačkim idealima, da je svatko samo čovjek, te da nekada i najveći posrnu, ali ne vjerujem da uz toleranciju dođe i određena doza pameti.
Što ni ne mora biti loše. Pamet je ionako precjenjena. Ili podcjenjena, zavisi za što ju koristiš. Ako ju koristiš iz nekih humanih razloga, što bi uvijek trebao biti slučaj, na žalost nećeš proći dobro. Ako se njome poslužiš za osobni probitak, što većinom jest slučaj, bogatit ćeš se na drugim ljudima, a oni ti biti zahvalni što postojiš.
Great expectations
Svi mi očekujemo nešto od svojih života. Neki neprestano rade na tome da im se to „nešto“ dogodi, i ne dočekaju taj trenutak, dok neki uopće ne pokušavaju, a „nešto“ im se dogodi. Neki krive više sile, a neki ih razumiju, nadajući se i vjerujući da one ipak znaju najbolje zašto se to „nešto“ dogodilo ili nije dogodilo.
Ja se ne zamaram tim stvarima. Ja živim ne očekujući. S vremenom sam naučio cijeniti vrijednosti koje osobno smatram bitnim, i držim da je to nekakava zvijezda vodilja mog života. Odgojen sam na dobrim principima, u mene je usađen solidan temelj univerzalnih vrijednosti te sam iz tog razloga vječno zahvalan obitelji koja je krivac za takvo stanje stvari. Šteta što samo taj temelj nije dovoljan, pošto će se život pretvoriti u konstantno donošenje osobnih odluka koje će u bitnom određivati naš život. Nakon nekog vremena sami ćemo morati donositi odluke, i jedino čemu se možemo nadati jest misao o tome da su roditelji bili dovoljno pametni kada su nas pripremali. Putem ćemo naići na ljude s istim problemima, na suputnike koji će možda imati drugačije poglede na svijet. Onda ćete oblikovati ljudi s kojima se družiš, netko će na tebe ostaviti dojam, nečije stavove ćeš ignorirati. Nekoga ćeš slušati više, nekoga manje, a privrženost određenom mišljenju određivati će onaj temelj ugrađen od prvih graditelja tvog karaktera. Nakon svih unutarnjih i vanjskih utjecaja, nakon godina i godina oblikovanja na način kakav želiš biti, najednom utjecaj jenjava. Postepeno se podložnost pojedinca pretvara u čvrsti materijal od kojega će se raditi završni proizvod. Utjecaji s ove ili one strane neće potpuno nestati, ali više neće imati tolikog značaja na naš život jer ćemo biti uvjereni da sami znamo najbolje.
Ovo govorim iz osobnog iskustva, i siguran sam da se gotovo svi možemo naći u ovome.
Nakon svih utjecaja, vanjskih i unutarnjih, mogu reći da sam poprilično zadovoljan kakav sam ispao. Svatko je odradio svoju ulogu u mom formiranju.
Iako ovo zvuči kao tekst tinejdžerskog „osvješćivanja“, dajem si za pravo reći kako to osvješćivanje zapravo nema veze s procesom starenja. Svi ćemo nakon određenog vremena biti završeni procesi, ali velika većina će i dalje mjenjati svoje stavove.
Ljudi često zaboravljaju onu napomenu da čovjek uči dok je živ, pa učiti stanu čim pomisle kako im to više ne treba, kako znaju dovoljno da ostave knjigu, da isključe mozak, a uključe televizor.
A onda televizor da svoju porciju odgajateljskih mjera. Roditelji konačno dobiju veliki predah pa koriste čarobnu kutiju kao dosljednog odgajatelja njihovih potomaka. Iz tog razloga sam sretan što je u mom odgoju najveći utjecaj imao ljudski faktor u obliku obitelji, što nisam o životu učio od Vlatke Pokos ili Željka Keruma.
Baš jučer gledam kako sam se pretovrio u anti-materijalističku zvijer, baš totalno suprotnu neman od one u koju se prevaraju oni manje sretni, oni odgajani u drukčijim sve-materijalnim okruženjima, gdje se ljudska vrijednost mjeri financijskom vrijednošću njihovih igrački.
Ja od života ne tražim glamur, niti slavu. Možda jedino priznanje od samo određene skupine ljudi, one skupine koja je slična meni - koja cijeni vrijednost ljudskih napora, koja cjeni vrijednost univerzalnih ljudskih osobina. Ne treba mi zlatni lanac, ni narukvica, ni povodac, ni pudlica koju sam obukao u skupu pseću odjeću, ni jahta, ni BMW X5, ni vikendica na moru, ni Armani odijelo, ni tretman ljepote lica, ni mogućnost beskrajnih šoping seansi, ni Vip loža na bilo kojem „važnom“ događaju. Ne treba mi niti jedan faktor sveprisutne samopromidžbe.
Treba mi normalna količina novca, treba mi normalan posao, treba mi normalno mjesto za stanovanje. Treba mi podrška da sve što radim nije uzaludno, treba mi neki smisao. Treba mi kompjuter da natipkam sve što želim natipkati, da stvorim sve što želim. Treba mi kamera da snimim, treba mi fotoaparat da uslikam. Treba mi samo ono što će mene usrećiti, a to je mogućnost da stvaram, i sloboda da me puste da to radim.
Ne treba mi pogled s visoka zato što ne radim, i ne treba mi sućut iz istog razloga. Po mojim shvaćanjima, zaposleni ljudi su ista gamad, kao i nezaposleni, dobro obučeni su ista gamad kao i loše obučeni. Jedini kriterij jest moral. Jedina razlika jest ta jesi li dobar čovjek ili nisi. Jedina opravdana razlika.
Ne treba mi nikakav luksuz, niti velika pozornost. Želim samo šansu da radim ono što volim i želim. A ni to ne radim zbog sebičnih poriva, niti zbog svjetala pozornice, ja želim samo mogućnost da utječem, da promjenim. Da možda jednom jadniku spasim život, da jednom knjigom nekoga promjenim, da jednom rečenicom nekoga nadahnem, da bilo čime što radim nekoga navedem da radi isto, da proizvedem reakciju koja će srušiti bar jednu vjetrenjaču, da srušim umjetno stvorene zidove.
Želim samo što više vremena, i želim samo što više mogućnosti. Želim putovati, utjecati i pomagati. Ako je moguće, svojim malim pothvatima poticati na globalne promjene. To je sve.
Post je objavljen 20.01.2011. u 17:51 sati.