Marketing
DAN 50, 13.01.2011. – Rode ne donose male magarce (Dolina Shaxi, pokrajina Yunnan, Kina)
Osvanulo je prekrasno sunčano jutro. Porculanski plavo nebo prošarano tek pokojim oblačkom. I čim je sunce vani, puno je udobnije od još jedne hladne noći u kojoj mi poplun i deka nisu bili dovoljni, već sam morao ipak uključiti električnu štep deku i prije spavanja se pomoliti (što inače nikada ne radim) da sigurno dočekam sljedeće jutro.
Tek s danjim svjetlom dobivam pravu sliku ovog guesthousea. I ostajem od iznenađenja širom otvorenih ustiju i razgoračenih očiju. Dragonfly Homestay je zapravo autentičan hram iz 1735. godine i dinastije Qing kojeg je prije deset godina Wu Yun Xin pretvorio u obiteljski guesthouse s pet dvokrevetnih soba u nekadašnjim učionicama budističkih redovnika. Kada već spominjem dinastiju Qing, valja reći da su upravo od imena ove dinastije stranci malo izvrnuli slova i «Nebeskom kraljevstvu» ili «Središnjem kraljevstvu» nadjenuli ima China – Kina.
Ovaj je guesthouse najneobičnije i najoriginalnije mjesto u kojem sam ikada spavao, a za manje od 80 kuna. Nažalost, danas je u Kini jako malo ovakvih mjesta, najviše kao posljedica Kulturne revolucije od 1966. do 1976. godine kada se nasilno pokušalo obračunati s narodnom tradicijom pa su mnoge stare građevine i predmeti u ovih deset godina sustavno bili uništavani, a ljudi koji su pokazivali imalo kulture poput profesora, umjetnika, znanstvenika i sličnih smatrani su degenericima te su bili psihički i fizički maltretirani. Nadam se da u velikoj Kini ima još entuzijasta i zaljubljenika u vlastitu povijest poput Wu Yun Xina, mog dragog i uvijek nasmješenog domaćina.
Wu Yun Xin ne propušta spomenuti da sam u deset godina koliko ima otvoren svoj guesthouse prvi stranac iz Kolodije, kako Kinezi nazivaju Lijepu našu. Nadam se da ćemo to promijeniti i da će se čitatelji ovog putopisa odlučiti doći u Shaxi.
Tipično za jednu staru autentičnu kinesku građevinu, hram u kojem boravim je posve zatvoren prema vanjskom svijetu. Nema prozora, jedna su ulazna vrata i sav se život odvija oko središnjeg dvorišta prema kojem su otvorene sve prostorije.
Kada napokon odlučujem koraknuti kroz ulazna vrata, zapljusnuju me boje. Plavo nebo i koji bijeli oblačak. Zelene visoke planine svuda uokolo. Žuto-zelena polja po čitavoj dolini. Saznajem da sam trenutno na oko 2000 metara nadmorske visine, što je još jedno polako, ali sigurno uspinjanje. Planine koje stražare i sa svih strana zatvaraju dolinu Shaxi više su od 2500 metara. U daljini, na najvišim vrhovima, bijeli se snijeg.
U poljima se radi. Uglavnom žene jer je to ovdašnja tradicija, a većina i ovdje pripada narodu Bai. Jedni opkopavaju običnim motikama i lopatama (mašinerije nigdje ne vidim), drugi čupaju svježe povrće iz zemlje i uigrano ih ubacuju u velike pletene košare koje nose na leđima.
Na ulazu u selo magarica smireno pase travu dok njeno malo magare razigrano, kao da je navijeno na Duracell baterije, trčkara uokolo. Sram me priznati, ali nikada nisam dosad vidio magaricu ili mlado magare. Sad znam da rode ipak ne donose male magarce. Donose samo malu djecu. Ili barem su nas tako učili naši stari.
Ova vrijedna životinja se u dolini Shaxi vidi na svakom koraku. Kod nas je nažalost skoro pa nestala.
Prolazim uz polja dok na licu osjećam hladni planinski povjetarac. Udišem svjež planinski zrak s blagom aromom životinjske balege. Turista ni na vidiku. Samo radišni lokalni farmeri u polju stvaraju sliku kao da se ovdje desetljećima ništa nije promijenilo. Put me vodi kroz selo bijelih kućica sa sivim crijepovima gdje stari sjede ispred ulaznih vrata, mnogi još uvijek odjeveni u stare indigo plave hlače, kute i beretke kakve su se obavezno nosile u vrijeme Mao Tse Tunga. Jedan starček prolazi sa starim tranzistorom pod rukom na kojem svira neka maoistička pjesma.
Sjećam se riječi Davida Lia, Kineza iz Šangaja, kojeg sam upoznao u Hsipawu u Burmi:
«U Kini je danas nemoguće pronaći onu staru Kinu koju nije iskvario masivni turizam.».
Drago mi je da sam već treći dan moga boravka u ovoj zemlji uspio pronaći tu ruralnu i neiskvarenu Kinu i pokazati čak i Kinezu da nema pravo. Dolina Shaxi je ono što sam tražio od Kine. «Mogao bi onda sad doma!», već čujem u glavi glas svojih prijatelja i obitelji. Ne, odbijam prihvatiti da je Shaxi jedina oaza stare Kine. Mora ih biti još. Nastavljam potragu.
Zahvaljujući Amazon Kindleu, koji je za putnika odlična stvar jer možeš skinuti nebrojeno mnogo vodiča i ostalih knjiga, a da ne opteretiš previše svoju prtljagu, za Kinu imam dva vodiča. Jedan je Lonely Planet, drugi Frommers. Da je bilo samo ovog prvog, u Shaxi sigurno ne bih stigao jer je dolina opisana u par suhoparnih rečenica koje teško da mogu razviti interes i privući putnika. Ovaj drugi pak s takvim entuzijazmom opisuje Shaxi da sam morao doći. I nije mi sada žao ni one jučerašnje dim vožnje. Put do zvijezda posut je trnjem.
Penjem se uređenom stazom na planinu Shibaoshan. Zapravo, 'shan' već na kineskom znači planina pa bi ovo prije bila planina Shibao. Jedan od stražara doline Shaxi. Putem prolazim pokraj malih budističkih hramova izgrađenih između 7. i 11. stoljeća. Usamljeno stoje porazbacani po padinama planine između stabala borova i eukaliptusa kao svjedoci nekih prošlih vremena. Neki opasno vise na stijenama, a do njih vode strme stepenice. Svi su odreda pod ključem, ali pogled kroz rešetke vrata otkriva kipove Bude uklesane u živu stijenu. Neki su malo oštećeni. Ne bih se čudio da je to djelo fanatičnih pripadnika Crvene garde u vrijeme Kulturne revolucije. Kina je u tih deset godina jako puno izgubila i teško je razumjeti kako jedan čovjek može doći na tako suludu ideju koja je onda još objeručke prihvaćena od milijuna drugih. Jedno obrazloženje leži u činjenici da je Kina velika zemlja, a u velikoj zemlji ima jako puno neobrazovanih kojima je lako manipulirati.
Uživam u Kini prošlosti. Čak me u ovom trekkingu i noga služi, iako zna na trenutke zaboljeti i podsjetiti me da se ne zajebavam previše. I svu ovu divotu imam samo za sebe. Ni domaći ni strani turisti nisu još otkrili Shaxi i jedine koje susrećem u svojoj peterosatnoj šetnji su par leptira, jedan skakavac i ptičurina koja je raširila krila u daljini. Malo premalo faune. Ostatak su Kinezi vjerovatno pojeli. Postoji jedna izreka u Kini: «Kinez će pojesti sve što ima četiri noge, osim stola i stolice!».
S vrha Shibaoshana na 2600 metara nadmorske visine pogled na dolinu s bijelim selima šesto metara niže oduzima dah. Oči u oči sam s visokim planinama prekoputa.
Prije nego li započnem sa svojim spustom, odmaram uz pogled i knjigu na jednom od impresivnijih vidikovaca koje sam vidio u životu.
Nakon ukupno prijeđenih pet do šest kilometara, od kojih su neki dijelovi bili poprilično strmi, dobro mi je u guesthouseu došla jednostavna, ali veoma ukusna domaća kuhinja Wu Yun Xinove žene koja ne govori ni riječ engleskog, ali ni ne treba jer njena kuhinja vrijedi tisuću riječi. Sočne rajčice koje se danas u vrijeme genetski modificirane i ine hrane teško mogu pronaći kod nas. I lopoč za koji do danas nisam ni znao da se može jesti.
Post je objavljen 24.11.2010. u 14:11 sati.