Sve se dešavalo prebrzo.
Privatne škole izluđivale su me do kraja. Sva ta pristojna djeca, ulickana do savršenstva , bogat roditelji, …
Sve do same punoljetnosti mislila sam da će tako biti.
Od malih nogu otac me učio da lažem ljudima koji me ne poznaju a onima koji me poznaju da lažem još i više, ali o svom privatnim životu da ga ne spominjem.
Tako je i bilo lagala sam svima i svakome .
Naravno otac je bio na svojoj razini imao je svoje dečke.
Bili su uz njega i kad se plakalo i pljačkalo. Bili su lojalniji nego apostoli Isusu.
To društvo činilo je 7 ljudi. Nijedna žena , samo 7 muškaraca.
Kao klinka nisam shvaćala zašto bi me ispred škole čekali oni a ne moj otac.
Često bi ostajala sama sa dadiljom kad je otac bio na putu ali kad bi se vratio znala bi uvijek da mi je donio moje omiljene igračke.
On je znao da mi se škola ne sviđa pa kada bi se pretvarala da sam bolesna trenirao bi sa mnom od jutra do mraka.
Moje omiljene igračke bili su noževi.
Kupovao ih je svaki put, i to uvijek različite.
Moji treninzi su se sastojali o običnog ciljanja noža u spužvenu vreću.
Sa 12 godina znala sam rukovati sa svim vrstama.
Iako nisam shvaćala zašto to radim imala sam cilj, jedi cilj u mom životu bio je da budem član njegove sedmorice.
Godine su mi prolazile .
Tijekom tih godina naučila sam i borilačke sportove.
Od svih dakako najdraži mi je bio tajlandski boks. Čista borba tijelom , bez rukavica bez štitnika samo udarci rukama i nogama.
U mojoj 17 godini ubili su mi oca.
Danima sam plakala zašto sam imala cilj u glavi da budem dio sedmice. Osjećala sam se krivom.
Moje nasljeđe nije bilo samo materijalni dio , već sam zauzela i očevo mjesto u sedmici
ME AND THE M..
Organizirati sami početak bilo je najteže ali otac je uvijek govorio
Snađi se s onim što imaš a ono što nemaš nabavi.
Oni su me prihvatili iako sam 20 godina mlađa i sa činjenicom da sam žensko.
Sad sam na vrhu organizacije a tek mi je 18 godina.
Još me paze i čuvaju kao da sam malo dijete.
Iz glave mi ne izlaze lude ideje.
Od svih sportova nastavila sam trenirati judo.
Od ponedjeljka do petka sam na treningu a subotom i nedjeljom sam sa sedmicom.
Ove subote planiramo akciju za sljedeći vikend. Subotom ujutro je samo moje vrijeme za šoping.
Sutra je petak i kad se probudim dečki me vode na razgovor.
Naravno kod psihijatra.
Iako mislim da se žele uvjeriti da nisam luda ,oni tvrde suprotno da je to želja mog oca.
Naši planovi su preveliki ali tu je i ujedno kršenje zakona.
Ali to je tek u subotu pa da se ne zamaram time.
Rijetko kada spavam jer imam noćne more.
Ne znam zbog čega ali najviše od svega boji se potresa.
Sutra ču pitat gospodina ludog (moj psihijatar) odakle mi taj strah pa ču uvrstiti i to.
U mojoj glavi ima sto ideja čak sam i dečke smiješno nazvala :
g. ponedjeljak
g. utorak
g. srijeda
g. četvrtak
g. petak
g. subota
i naravno ja gospođica nedjelja
to nam je bio paravan a i njima sa sviđa.
Moram se odmorit pokušat ču zaspat pa nastavljam sl. dan
Petak
Današnji dan prošao je normalno. Popodnevna terapija izludila me je do kraja naravno moj psihić nije normalan.
Dobila sam zadatak da na svaku njegovu riječ odgovorim bez razmišljanja. Da mu kažem što mi prvo padne na pamet pa evo:
On-ja
Ljubav-mržnja
Ljeto-zima
Crno- bijelo
Kiša-sunce
Sve je bilo normalno dok nije počeo s:
Mržnja-osveta
Strast-x(je osoba koju neću imenovati)
Bijelo- sivo
Mačka-crna
Pun-mjesec
Crveno-obruč
Da iz toga je izvukao dijagnozu koja mi se baš i nesviđa
Dao mi je test sa bokalom koji je ispunjen vodom
I pitao je kako na ovo gledam .
Gledam kao nedostatak vode da nije ispunjen do kraja.
Dijagnoza mi je bila da uvijek težim u životu nečim što me ispunjava ali nikad nisam zadovoljna.
Naravno nezadovoljna sam sa svim pa sam tako i otišla leč nezadovoljna ali otkrila sam i zašto se bojim potresa.
Kao mala ostala sam u podrumu kad je bio rat i svi su se bojali potresa.
Subota
Svoje jutro izgubila sam na šoping.
Naša akcija je bila pomaknuta u nedjelju da i to za sutra.
Moj zadatak je naći jednu osobu.
Cijelo popodne sam tražila nikako ga nisam mogla pronaći.
Rekla sam sedmici da ne mogu da je nestao.
A jedan od njih mi je odgovorio.
Razmisli malo da možeš samo tako nestati svi bi zatvorenici ovoga svita nestali.
I dok sam razmišljala o njegovim riječima sinulo mi je čovjek kojeg tražim bio je bivši zatvorenik.
Njegov dosje bio je u našim rukama.
Promijenio je ime zove se Boby Long .
Samac, visok 1,87, crna kratka kosa, tetovaža na desnom ramenu (lubanja),živi u jednosobnom stanu , radi na burzi.
Imala sam sve potrebne podatke sve ostalo oni će sutra obaviti.
Da bio je to ispit za mene. Sutra idu u akciju na bobya.
Nedjelja
Oni su svoje obavili a ja se ne miješam u njihov poso.
Jednostavno nije me bilo briga što su napravili.
Ah nedjelja je danas ,danas je dan za druženje .
Tako sam pozvala Ivonu, Kevu i Šuljugu
Pola dana smo se mi smijali na Šuljuginu izjavu
*ne znam zašto vi mislite da sam PARAOIČNA*
još bolja joj je *ma neki praznik ,svi sveti i ta ekipa*
joj kako smo se smijale premda i ivona i keva imaju također glupih izjava kao
*da bar imam sidu spasila bi se ili pak
ja uopće neman pluća*
kad pali Šuljuga cigaru viče *jebem ti ja tvrdi upaljač dobit ću mišiće na prstima*
premda mi je najbolja * a šta ćeš kad su Amerikanci zavladali svijetom. Mi smo mala država i jedno nas spašava Nikola Tesla, sportaši i razvedena obola….*
hvala bogu ima još glupača na ovom svijetu.
Za ponedjeljak to jest sutra moram spremit govor za sedmicu i tako navečer sam se bacila na posao .
Ponedjeljak
Moj govor bio je spreman ušla sam u salu i stala za stol svi su me pozorno slušali a ja sam počela.
Svi slabi ljudi su dobri ljudi jer nisu dovoljno snažni da bi bili zli ali upravo to će se sve promijeniti jer dok novi raj počinje vječni pakao dolazi svakom je čovjeku Dan ključ raja ali isti taj ključ otvara i kapije pakla.
Jer na ovom svijetu ne postoji ništa, jer pakao i raj su tu na zemlji ti sam odlučuješ a i ja sam vjerovala pričama da se boje boga ali kakav se taj bog pokazao krhki ubogi starčić koji se više ni ne sjeća imena svoga. netko mi je nekada pročitao ove stihove pa eto vama ih citiram
Naučila si me dušo kako oni koji pobjeđuju ostvaruju želje svoga srca nije bit niti u vježbi niti u vještini one pobjeđuju ali najvažnija je želja jer tko se usudi taj pobjeđuje.
Svoje sam izbiflala mislim da im se svidio ali sad moram u psihića.
Dolazi S po mene
Ulazim u auto i putem opet ista prića
Oćemo li nas dvoje opet pokušat?
-ne jer ja mislim da smo ovaj ples odavno već završili plesati
ali što se to s nama desilo zar nisi luda i dalje za menom?
-možda jesam luda još za tobom ali ne želim opet pokušavati.
kao to misliš?
_eto tako kad eliminiraš nevjerojatno što god ostalo koliko god nemoguće bilo sigurno je riješenje.
Ma šta ti govoriš zato i ideš psihiću kad te niko ne razumi
-da upravo tako niko me ne razumi niti ja koga želim razumiti.
Post je objavljen 15.01.2011. u 14:44 sati.