Pregled posta

DAN 48, 11.01.2011. – Cjelotjelesna anestezija (Kunming, pokrajina Yunnan, Kina)

Nisam siguran kada smo napokon krenuli. Unatoč svim pričama, lijepo sam odspavao u 'Chinese sleeper busu'. Kada sam se oko osam probudio, Heather i Po više nema u busu. Izašli su negdje usred noći u Menglunu gdje oboje rade u tamošnjem botaničkom vrtu. Bus sada već juri modernom autocestom. Kiša vani nemilice pljušti, a ja se pokušavam nekako utopliti u svojoj vreći za spavanje. Imati ležaj uz prozor ima lice i naličje. A naličje je da se neprestano osjeća hladno strujanje zraka i vlaga koja dolazi s kišom. Na prvom stajanju bez puno razmšljanja pokazujem vozaču na bunker. Izvlačim skijašku jaknu koja je još od Koreje ležala uredno presavinuta na dnu torbe.
Pokušavam odgonetnuti gdje smo. Bus je već trebao biti u Kunmingu, ali ne znam koliko smo u konačnici izgubili sinoć stajajući na mjestu i čekajući da se ponovo otvori cesta. Ne mogu procijeniti vrijeme dolaska u Kunming. Ni putokazi na autocesti nisu od prevelike koristi – svi su odreda na kineskom! A onda ipak uspijevam uhvatiti znak skretanja za Yuxi. Brzo otvaram kartu Kine koju sam kupio u Bangkoku i pronalazim ovo mjesto južno od Kunminga. Od oka ima još oko dva sata vožnje.
Do Yuxija pejzaž uglavnom čine zelene planine, obavijene maglom, ispresijecane tunelima i vijaduktima (ove prve u Laosu nisam uopće vidio, a druge mogu izbrojati na prste lijeve noge) – pejzaž me pomalo podsjeća na Gorski kotar.
Nakon Yuxija teren odjednom postaje ravniji iako na zemljopisnoj karti Kine koju imam pred očima nema ni milimetra zelene boje koja bi označavala nizine. Zelenu boju ostavili smo daleko daleko u Laosu i Tajlandu. Iako je ravno, bus gazi po visinama većim od 1800 metara. I onda posve neočekivano, uz autocestu i sve dokle pogled seže, počinju se nizati staklenici za staklenicima sa cvijećem. Nema im kraja. Kunming je s razlogom poznat kao «grad cvijeća» i «grad vrtova». I onda 40 kilometara pred Kunmingom, zajedno sa staklenicima, počinje se ocrtavati i jezero Dian, s 300 četvornih kilometara površine šesto najveće prirodno i slatkovodno jezero u Kini.
U podne vozač slavodobitno obznanjuje:
«Kunming! Xie xie!».
U konačnici 28 sati u busu. I da stvar bude još ironičnija – osjećam se odmorno!
No ne i utopljeno. Još jedan od epiteta Kunminga je «grad vječnog proljeća» zbog, kako kaže Lonely Planet, «udobne proljetne klime tijekom cijele godine». Ali Kunming danas ne živi u skladu sa svojim epitetom. Jedan korak van busa i hladnoća mi istog trena prodire u sve pore tijela. Ni svoje motorističke rane više ne osjećam. Imam cjelotjelesnu anesteziju. Oblačno je. Smog. Puše hladan planinski vjetar. Temperatura zraka je oko 5 Celzijaca. Nadmorska visina Kunminga – 1892 metara. Šok.
Da se razumijemo, ja volim hladnoću. Uvijek bih hladnoću odabrao prije vrućine i još ću jednom ponoviti – Kada je hladno, dobro se obučeš i utopliš se. Ali kada je vruće, možeš biti i gol i svejedno će ti biti vruće!
Ipak, veliki je šok kada u roku od malo više od 24 sata naglo pređeš s 30 na 5 stupnjeva. Tijelo se treba prilagoditi i očito će mojem trebati neko vrijeme da se privikne na zimu. U glavi mi je samo jedna misao: «Ako je ovdje u Kunmingu već ovako hladno, kako li je onda tek na sjeveru?». Hvata me jeza.
Moj kunminški zadatak ima pet točaka:
1) prošetati glavnim gradskim parkom,
2) posjetiti najveći budistički hram u gradu,
3) baciti pogled na dvije stare pagode, simbole grada,
4) prošetati muslimanskom četvrti,
5) probati tzv. rezance preko mosta.
Kašnjenje u dolasku u Kunming poremetilo mi je planove. Kako poslijepodne nastavljam za Dali, vremena nemam puno pa brzo ostavljam prtljagu na autobusnom kolodvoru, uskačem u bus i odlazim u centar u ostvarivanje svojih zadataka.
Kroz prozor taksija, grad u ovaj hladni zimski dan ne izgleda nimalo primamljivo. Turobno – to je najbolji pridjev koji bi se mogao danas prikrpati Kunmingu. Van centra, široke komunističke avenije zjape gotovo prazne. Smog im daje neku dozu komunističke nostalgije. Prate ih betonske kutije komunističkih stambenih blokova. Bliže centru, grad polako postaje gradilište. Ruše se stari komunistički blokovi i ugasle tvornice i pravi se mjesta za nove moderne nebodere. I po ovoj hladnoći dizalice rade i na nekoliko mjesta u mom vidokrugu podižu nove nebodere. Na horizontu već se nazire kunminški Manhattan. Centar, mješavina starih hramova, najgorih oblika komunističke stanogradnje i moderne arhitekture. Podsjeća me na Bukurešt.
Moj prvi zadatak je šetnja glavnim gradskim parkom. Zanimljivo kako je naš hrvatski jezik zapravo jako siromašan vokabularom u usporedbi s mnogim drugim jezicima, primjerice engleskim ili kineskim. I prijevodi stranih imena na hrvatskom djeluju hladno i nemaštovito. Tako ono što na engleskom zvuči kao Green Lake Park, na hrvatskom bi trebao biti Park zelenog jezera? Ili Zelenojezerski park? Jedno lošije od drugog. Bilo kako bilo, riječ je o glavnom gradskom parku, omiljenom okupljalištu stanovnika Kunminga. Jezero, staze, mostovi, tužne vrbe, šljive već u ružičastom cvatu, hramovi, suvenirnice, grupica srednjovječnih Kineza luđaka koja po hladnoći u laganim majicama pleše usred park na neku tradicionalnu kinesku melodiju i – tisuće galebova. Svakog studenog grad živi u iščekivanju galebova crvenokljunaša koji ovdje dolaze prezimiti. Njih tisuće nagurava se na površinu jezera ili bjesomučno leti uokolo i kriči da se čovjek zapita kako se snalaze u ovoj ludnici. Hitchcockove ptice mačji su kašalj prema ovim crvenokljunašima.
Jedan zadatak obavljen, četiri ostaju. Pješice odlazim do hrama Yuantong, starog preko tisuću godina, ali puno puta renoviran. Yuantong je najveći budistički hram u Kunmingu i vrlo aktivan što je odličan primjer nove Kine u kojoj komunizam i religija ipak idu ruka pod ruku. Današnja Kina daleko je od one Maove i Marxove: «Religija je opijum za narod.».
Gledam na sat. Vrijeme mi istječe. Postaje mi jasno da ipak neću imati vremena za svojih pet zadataka. Odlučujem odustati od pagoda jer su nešto udaljenije od centra. Bolje ne prolazi ni muslimanska četvrt. Naime, kada sam prije četiri godine namjeravao posjetiti Kunming, tadašnji vodič je preporučao posjet muslimanskoj četvrti i njenim džamijama. Hui su muslimanska nacionalna manjina i od njih oko 550,000 u Yunnanu, najveći dio živi upravo u Kunmingu. U 13. stoljeću Mongoli su došli do Yunnana, a njih su pratili muslimanski trgovci, graditelji i obrtnici. Između ostalog prije 400-tinjak godina sagradili su Nancheng džamiju te pravu malu «Muslimaniju» u srcu Kunminga. No, današnje kineske vlasti nažalost još uvijek često nemaju sluha za tradiciju, odnosno kulturno naslijeđe, pa kako su u jeku priprema za Ljetne olimpijske igre 2008. godine nestali stari pekinški hutonzi, tako su i u Kunmingu 2007. godine došli do zaključka da je stara muslimanska četvrt ruglo grada i da je treba ne obnoviti i uljepšati, već potpuno sravniti sa zemljom. I tako je i učinjeno. Na mjestu nekadašnje muslimanske četvrti danas se grade poslovno-stambeni neboderi, a normalan čovjek se samo može zapitati postoji li negdje granica koju Kinezi se neće usuditi prijeći u svojoj sve većoj gramzljivosti i težnji da postaju najveća svjetska sila i tako pobjede konačno svog najvećeg neprijatelja – Sjedinjene Američke Države.
Ostaje mi stoga samo još ručak. Takozvani 'rezanci preko mosta' ili na engleskom 'across the bridge noodles' najpoznatije je jelo Yunnana. Narodna predaja kaže da je ovo jelo izmislila žena udata za carskog učenjaka koji se povukao na osamljeni otok da se bavi proučavanjem. Ona mu je svaki dan donosila rezance prelazeći putem preko mosta. No, rezanci su se putem ohladili. Tada se ona dosjetila da ako u juhu staviti vruće ulje, ono će se naposljetku skupiti na površini i tako zadržati toplinu jela te izdržati put preko mosta.
Brothers Jiang je noodles fastfood koji se specijalizirao za 'rezance preko mosta'. Za jedanaest renminbija dobivam posudicu s rižinim rezancima, drugu s raznim travama, komadićima mesa, lukom i povrćem, te treću s vodom i vrućim uljem na vrhu. Sadržaj prve dvije posudice valja brzo ubaciti u ovu treću, sačekati minutu ili dvije i 'rezanci preko mosta' spremni su za konzumaciju.
Natrag na zapadnom autobusnom kolodvoru hvatam bus za Dali. Bus je moderan, s foteljama umjesto sjedala, čist, udoban i dokaz da neke stvari u Kini ipak idu nabolje. Drugi dokaz je još jedna moderna autocesta koja bi se mogla nalaziti bilo gdje na Zapadu, a da je zapravo ovo ipak Kina bude me znakovi na kineskom te uz autocestu porazbacana sela malih kućica isprano bijelih zidova i šiljatih krovova prekrivenih tradicionalnim sivim kineskim crijepovima koji me podsjećaju na nizove paralelno postavljenih kruhova francuza.
U Daliju je unatoč kasnim večernjim satima nešto toplije nego u Kunmnigu. Ili će biti da sam se već aklimatizirao. Ovaj je gradić tek na malo višoj nadmorskoj visini od Kunminga – 1948. A u usporedbi s Kunmingom od preko tri milijuna stanovnika, stari Dali sa svega njih 40,000 i opasan zidinama i impozantnim gradskim vratima, navečer osvjetljenima poput božićnih drvca, djeluje nekako nevino, naivno, uspavano i humano.