Pregled posta

DAN 47, 10.01.2011. – Pa nije baš tako loše... (iz Luang Prabanga, Laos za Kunming, Kina)

Mogao bih jednostavno još danima ostati u Luang Prabangu i imao bih čime kratiti vrijeme. Čovjek se vrlo brzo privikne na ugodna, opuštujuća atmosfera ovog grada. Ali ja moram krenuti naprijed želim li u Kini vidjeti sve ono što sam zamislio (a svakim danom, što više čitam vodiče kroz Kinu, lista destinacija koje želim posjetiti postaje sve duža i duža).
Tek se polako počinje daniti kada se oko šest i pol odlučujem «parkirati» na autobusnom kolodvoru. Bus za kineski Kunming trebao bi krenuti u sedam. Čekaju i Škot i Nizozemac te grupica Kineza. Ovo je tzv. sleeper bus ili kineski bus s ležajevima. A o njemu još nisam čuo dobre riječi. Google je inače odlična stvar. Osim u slučaju kada u tražilicu upišeš 'Chinese sleeper bus'. Tada ti izbaci sve same kritike i horor priče raznih putnika koji su nedavno putovali ovim prijevoznim sredstvom. Isti nemaju niti jedne jedine pozitivne stvari za reći o kineskom busu s ležajevima. Što baš i nije lijepo za pročitati posebice ako i ti sam uskoro namjeravaš putovati istim tim bajnim busom, a vožnja službeno traje 24 sata! Ni naš Jasen Boko, čiji sam putopis «Na putu svile – Kako nam je lagao Marko Polo» pročitao prije koji mjesec, također nema ništa dobro za reći o 'Chinese sleeper busu'. I kako onda uz sve ovo vedro gledati na predstojeću vožnju?!
Druga opcija je još bajnija. Lokalni bus do Udomxaija. Drugi do granice u Botenu. Treći preko granice do kineskog Mohana. Četvrti do Mengle, prvog značajnijeg kineskog grada nakon granice. I konačno posljednji «lokalac» od Mengle do Kunminga. Nimalo udobnija vožnja, a put bi vjerovatno trajao između dva i tri dana. Gledajući ovako na stvari, kineski bus s ležajevima i 24 sata ne zvuče odjednom tako loše.
U sedam sati dolazi «Kinez». Starija je to verzija busa s ležajevima, ali prvotni dojam i nije toliko loš. Po dužini busa nalaze se tri reda kreveta na kat, a krajnji stražnji dio je zapravo jedan veliki krevet (za koji se moliš da te ne zapadne, osim ako putuješ u grupi s članovima obitelji ili prijateljima). Dužina kreveta je – kineska. Što znači da se stranci divovi, za razliku od kineskih Liliputanaca, ne mogu ispružiti i moraju se priviknuti na spavanje u fetus položaju. Što opet i nije toliko loše jer tko od nas uopće spava u krevetu posve ispružen? Uff, pokušavam gledati pozitivno. Molim oprost.
Kako nas je na početnoj stanici malo, i sve više i više putnika će se ukrcavati kako se budemo približavali kineskoj granici, imamo mogućnost birati mjesto. Tri zlatna pravila kineskih buseva s ležajevima su: 1) odabrati ležaj u prednjem dijelu busa (jer je straga puno neudobnije i na kralježnici se osjeća svaki kamen i svaka rupa preko koje je prošao bus), 2) odabrati donji ležaj (jer gornji imaju malo mjesta i skoro pa ležeći možeš jezikom čistiti strop busa) i 3) odabrati ležaj uz prozor (ne bi li mogao otvoriti prozorčić čim u busu postane prezagušljivo, a prezagušljivo znači prezadimljeno od kineskih cigareta loše kvalitete koje u autobusima Kinezi bez beda vole zapaliti). Uspješnost moje utrke za dobrim ležajem – iznadprosječna: donji ležaj uz prozor u središnjem dijelu busa.
Krajolik je sada već prosječan. Planina za planinom, s nekim poljem na nekoj od rijetkih ravnica. Oblačno je i počinje lagano sipiti kiša. Prva kiša još od zadnjeg dana na plaži u Tajlandu. Neki od planinskih vrhova mistično su sakriveni pod velom sumaglice.
Hvata me san jer nisam baš veliki ljubitelj ranih buđenja. Sat i pol kasnije ponovno gledam kroz prozor. Pred očima su mi, surprise, surprise – planine! Aaah, dugo se nismo gledali... I kiša koja pada bez prestanka. A nakon Udomxaija, otprilike pet sati od Luang Prabanga, bus se polako, ali sigurno približava granici. A kako u Laosu znaš da se približavaš granici? Jednostavno. Klasičnih putokaza nema. Mislim da njih u Laosu mogu izbrojati na prste jedne ruke. Čak su nestali i oni zidani miljokazi uz cestu. A Bome nestaje i sama cesta. I upravo tako znaš da si blizu granice. Pristojno asfaltirana cesta polako se pretvara u makadam s pristojno asfaltiranim samo sredšnjim dijelom (koji tako uzak izgleda kao biciklistička staza), a onda nestaje i to malo pristojnosti i slijedi makadam. Zavojiti i uspinjajući makadam kroz planine sjevernog Laosa. I naposljetku, kozja staza.
A onda posve nestvarno, u samom graničnom Botenu, ponovno uskrsava ona pristojno asfaltirana cesta. I ne samo to. Odjednom se na granici pojavljuju nizovi novoizgrađenih stambenih blokova od četiri-pet katova, koji bi se bez problema mogli uklopiti u primjerice zagrebačko Lanište, a sve izgleda kao da Laoćani svakog trena očekuju tsunami ljudi koji se žele doseliti u ovu pograničnu rupčagu, stotinama i stotinama kilometara od najbliže civilizacije, bilo s jedne, bilo s druge strane granice. Nezačuđujuće, čini se da ti stambeni blokovi zjape prazni.
Ogromna pagoda u gradnji krajnja je točka Laosa. Iza nje je ničija zemlja. Kilometar. Potom moderna stakleno-čelična konstrukcija kineske granice u Mohanu. Na najvišem mjestu vijori se crvena kineska zastava s pet žutih zvijezdica u gornjem lijevom kutu. Malo ispod zastave crveni i zvjezdičasti kineski je državni grb. Jedan pogled na kinesku pograničnu «utvrdu» i odmah mi je jasan razlog i onih stambenih blokova i one nedovršene pagode na laoskoj strani. Laoćani jednostavno žele impresionirati svog velikog susjeda i pokazati da možda baš i nisu tako zaostali kako o njima misle njihova sjeverna komunistička braća. Bezuspješno.
Kineski graničari letimično prolaze kroz prtljagu (očito su prošla vremena psihotičnih Kineza), kontroliraju putovnicu, pomičemo sat za jedan sat unaprijed i sada se i službeno pozdravljamo s Laosom. Narodna Republika Kina. Ne ulazim kroz neku od uobičajenih ulaznih točaka poput Pekinga, Šangaja, Hong Konga ili Makaa. Ovaj put širom otvaram stražnja vrata u Narodnu Republiku. Najmnogoljudnija zemlja svijeta. Treća po veličini, ali prva u mentalitetima milijardu i tristomilijuna njenih duša. Najbrže rastuća ekonomija svijeta. Superlativa je puno.
I trenutno jako kišna. Japanke sada pod hitno zamjenjujem tenisicama iako mi ozljeda palca još uvijek stvara poprilično bolne probleme. U tenisicama ne razlikujem se puno od onih ubogih šepavaca po Indiji.
Sat kasnije u Mengli pauza za večeru. Drag mladi par iz Mengluna, gradića sat vremena sjevernije cestom od Mengle, Fa Huan (inzistira da ju zovemo Heather) i Po, pozivaju Nizozemca i mene na večeru u lokalni noodle shop koji drže doseljenici iz Qinghaija, jedne od tri najzapadnije (i najrjeđe naseljene) kineske pokrajine tik uz Tibet. Pokrajina u kojoj se sad nalazimo je Yunnan. Ukupno je danas prostor Narodne Republike od gotovo deset milijuna četvornih kilometara podijeljen na 22 pokrajine.
Domaći rižini rezanci s govedinom, paprikom i gljivama najbolji su rezanci koje sam probao na ovom putovanju. I kako to obično biva, dobio sam ih u najnemaštovitijoj maloj zalogajnici u kineskoj provincijskoj pripizdini za šačicu deset renminbija.
Ubrzo nakon polaska iz Mengle bus odjednom staje. Vani sada ozbiljno lijeva. Temperatura je sve niža. Vozač očito nema u vidu ubrzo ponovno upaliti motor. Pitam Heather, koja jako dobro govori engleski, što se događa.
«Obnavljaju cestu pa ju na par sati zatvaraju u jednom smjeru pa onda na par sati u drugom. Mi smo prvi u redu kada cesta bude ponovno otvorena prema sjeveru.», objašnjava mi.
Samo kineska logika može dovesti do zaključka da je bolje potpuno zatvoriti odjednom stotinu kilometara ceste u jednom smjeru na par sati, nego naizmjenično puštati promet sada u jednom, sada u drugom smjeru svakih petnaestak-dvadesetak minuta.
Suputnici, u iščekivanju ponovnog otvorenja ceste, počinju sada kratiti vrijeme glasnim razgovorima, što međusobno, što preko mobitela. Drugi utjehu nalaze u cigaretama. Treći treniraju za svekinesko prvenstvo u hračkanju. Ja se pokušavam isključiti i ubrzo tonem u san.