Marketing
Šok-terapije male sredine
Kad sam sa 17 godina otišla iz rodne kuće u veliki grad nisam ni pomislila da ću se ikad vratiti u manje mjesto. Padalo mi je na pamet da ću nakon što završim fakultet ići u neke druge, još veće gradove. Ali, život je pun iznenađena.
Mala gadura zvana Ljubav udarila me u glavu pa sam kovčege umjesto prema Londonu, Singapuru, New Yorku, ponijela prema još manjem mjestu od onog u kojem sam odrasla. I evo me sad...
Nezadovoljna, nenaspavana, bez prijatelja i društvenog života na granici zone sumraka gdje je sve sivo više nego i na jednom drugom mjestu na svijetu. U mom novom mjestu prebivališta nema kina, pozorišta, koncerata, knjižara, biblioteka, šetnica, posla... Sukladno tome, nema ni ljudi koji imaju ambiciju napraviti išta od života. Mladi koji su uspjeli pobjeći na vrijeme, pobjegli su. Oni koji su ostali pomirili su se s time da su zaglavili na kraju svijeta. Rade teške fizičke poslove, nisu obrazovani i vrijeme krate ispijajući ogromne količine alkohola u lokalnim krčmama. Teme razgovora uglavnom se svode na poslove na poljima i oko životinja koje uglavnom svi uzgajaju. Glazba koju slušaju u većini slučajeva dovest će ih do totalne pomrčine uma, filmovi bez umjetničke i ikakve druge vrijednosti koriste se umjesto tableta za spavanje, a stripovi i knjige su za određeni broj osoba nepoznat pojam ili služe za potpalu vatre. Onih koji ne odgovaraju opisu ima svega nekoliko i, na moju veliku žalost, ne mogu ih prisiliti da provode sa mnom dva sata dnevno da bi moja potreba za društvom ugodnim bila zadovoljena.
Po belaju, sve mi to izgleda još i gore jer sam izabrala najsumornije godišnje doba za takvu i toliku promjenu.
Razlog mog doseljenja u ovu, od Boga zaboravljenu, dolinu suza u međuvremenu je popizdio od neočekivane sreće. I dok on od silne sreće noći provodi učvršćujući obnovljena prijateljstva s maloumnima po birtijama, ja ne spavam od brige.
Pokušala sam se zabavljati pečenjem kolača, ali sam odustala jer ih nitko ne jede. Pokušala sam pronaći prijatelje, ali to je vrlo teška misija ako ih ne tražim u paru. Pokušala sam ignorirati to da ću ostatak života, ako se stvari ovako nastave, provesti kao isfrustrirana kučka koja će zagorčavati život svima oko sebe. Pokušala sam odlučiti da neću imati djecu i na taj način broj nesretnika koji će biti pogođeni mojim frustracijama svesti na minimum. Zasad uspješno provodim tu odluku. Pokušala sam pronaći posao, ali moja struka nije na cijeni u ovim krajevima... 
Namjeravam pokušati i davati instrukcije iz engleskog i njemačkog jezika ili učiti neko (ne)sretno dijete svirati klavir, ali nekako imam osjećaj da ni to neće biti uspješan projekt. Imam osjećaj da ni obrazovanje nije na cijeni u ovim krajevima. 
Uz sve to, ponovno sam se vratila svom najdražem poroku - pušenju. Cigareta mi je utjeha. Totalno sam proluapala. 
Sljedeće javljanje će vjerojatno biti iz ludare, a dotad primam sve dobre savjete kako da skrušeno, poput prave Hrvatice i katolkinje (majku joj i tradiciji!) prihvatim svoj križ i ponizno ga nosim. 
Post je objavljen 11.01.2011. u 17:48 sati.