Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/islam-muhammed

Marketing

Da li je Kabu Avraham sagradio?!

Dobro je poznato da islam, religija koju je navodni prorok, trgovac, vojskovođa i osvajač Muhammed ustanovio počiva na pet stuba, pet dužnosti (šarta), koje odišu ispraznošću i idolopoklonizmom: drugi stub tog kulta je molitva, koja se pet puta tokom svakog dana obavlja uz klanjanje prema Mekki (stariji naziv: Bekka, puni arapski naziv: Makka al-Mukarrama), odnosno prema Kabi (Ka’bah), koja služi kao poklonički orijentir (qibla). (Naravno, i Muhammedu je kibla najpre bila Jerusalim, no kada su ga Jevreji u Arabiji uglavnom odbacili kao proroka, on je kao orijentir uzeo staro pagansko svetilište u Mekki. Onaj ko se istinski klanja Bogu, klanja se Sveprisutnome Bogu; a ako hoće da njegov naklon bude fizički negde usmeren, to je pre svega strana izlazećeg Sunca – istok. Dalje, istinski pobožnik pada molitveno ničice, licem prema zemlji, samo onda kada mu se prikaže Živi i Istiniti Bog. – Peta od osnovnih dužnosti muslimana (vezana za obred Hadži-bajram, odnosno Umra) koju treba ispuniti jednom u životu, ako je to ikako moguće, je hadždž, odnosno hodočašće u Mekku tokom meseca Zu-l-Hidže-a. Islam se na svakom koraku pokazuje kao religija laži: religija u kojoj se klanja lažnome bogu Allahu, prema lažnome Božijem Hramu, gde se uzdiže lažni 'poslednji' Božiji poslanik i njegova lažna objava.


Muhamed uz praarabljansko svetilište (otomanski prikaz)

Iako toga sami nisu svesni, iako to ne žele da priznaju, život predanih muslimana je ispunjen najdubljim idolopoklonstvom i mnogoboštvom, idolopoklonstvom koje se pokazuje i kroz klanjanje prema Hramu u Mekki i kroz hadžiluk na kome je najveće dostignuće dodirnuti i poljubiti famozni meteoritski crni kamen, ili bar dodirnuti raskošna vrata kubičnog Hrama. Muhammedovim sledbenicima poklonički orijentir nije sveprisutni Bog, već Kaba, drevno obnovljeno mnogobožačko svetilište: »Svako se okreće prema svojoj kibli, a vi se potrudite da druge čineći dobra dela preteknete! Ma gde bili, Allah će vas sve sabrati; Allah, zaista, sve može. I iz svakog mesta u kome budeš ti lice svoje Svetom hramu okreni – istina doista od gospodara tvoga dolazi – a Allah motri na ono što radite. I iz svakog mesta u koje dodeš ti lice svoje svetom Hramu okreni, i gde god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani okrenite, da vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti, osim inadžija između njih – njih se ne bojte, mene se bojte!; - da bih blagodat svoju prema vama upotpunio i da biste na pravom putu bili.« (Al-Qur’an, el-Bekare, 148.-150.) – Najuzvišeniji trenutak islamskih hadžija je da se ambijentalno neposredno poklone paganskom kamenom zdanju i bogu Meseca, sa mesta na kojem je se navodno i Avraham (Ibrahim) klanjao: »Neka vam mesto na kome je stajao Ibrahiim bude prostor iza koga ćete molitvu obavljati.« (Al-Bekare, 125.) – »U njemu su znamenja očevidna – mesto na kojem je stajao Ibrahim.« (Alu Imran, 97.) – Mekami-Ibrahim je mesto pred samim Hramom na istočnoj strani gde se nalazi kamen s navodno Avrahamovim tragovima nogu, a udaljen je od Hadžeru-l-esveda 28 aršina. U Masdžidu-l-haramu ili Haremi-šerifu pored Bejtullaha, Mekami-Ibrahima i Zem-zema, nalaze se još dva ‘blagoslovena’ mesta: Safa i Merva. O Safi i Mervi u ‘Kuranu’ možemo pročitati i ovo: »Safa i Merva jesu Allahova sveta mesta, zato onaj koji Ka’bu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prestup ako krene oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro delo – pa, Allah je doista blagodaran i sve zna.« (el-Bekare, 158)

Idolatrijski odnos prema zemnim stvarima u islamskoj knjizi je inače široko prisutan, a potencira se najviše u više puta ponovljenoj priči kako ‘bog’ Allah traži od nekakvih džina (koji su postali đavoli – šejtani) da se poklone Adamu, čoveku stvorenom od zemlje. I čovek i svako drugo duhovno biće treba da se klanja jedino Živome Bogu.

Sledbenici tobožnjeg proroka Muhammeda ustrajavaju u tvrdnji da je najveće islamsko 'svetilište' iz Mekke podigao patrijarh Avraham (Ibrahim) i njegov sin Jišmael (Ismail); veruju da je mesto gde će biti građena i sagrađena Kaba odredio sam Allah, te da je Kaba, odnosno Mekka od Boga učinjena kućom hodočašća za svakog muslimana. (Inače, treba znati, u Mekku je pristup nemuslimanima zabranjen.)

Naravno podloga za takva proizvoljna i nebulozna izvođenja susreće se u samom Al-Qur'an-u, gde se iznosi: »I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hramu podizali, oni su molili: Gospodaru naš, primi od nas, jer ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! Gospodaru naš, učini nas dvojicu tebi odanim, i porod naš nek bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer ti primaš pokajanje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer ti si, uistinu, silan i mudar!« (Al-Bekare,127.-129.)

Tabari (II, 71) pak prenosi legende i predanja gde je Allah navodno Avrahama sa Hagarom i Jišmaelom iz Sirije pozvao da se upute hodočasnički do Mekke (koja tada nije ni postojala) i da tu sagrade Hram, te da pozove čovečanstvo da krene njegovim putem. – Inače pored Ka’be izbija izvor (za žitelje pustinje oduvek ‘sveto mesto’), koji Arapi zovu Zem-zem, a koji je i mnogobošce inspirisao da tu podignu svoj hram. Vremenom je to vrelo bilo zaboravljeno i zasuto peskom, a ponovo ga je, kako predanje kaže, otkrio i obnovio Muhammedov deda Abdul Muttalib.

Gde Avrham ponajprije živi? U Uru Haldejskom, koji se nalazi otprilike na mestu gde se veliki Eufrat uliva u Persijski Zaliv. Odatle se upućuje u Haran (danas jugoistok Turske), središtu kulta boga meseca. Iz Ura Avraham ide u Kanaan (Palestinu) i Egipat. U Kanaanu Avrahamova žena Sara umire (‘Postanak’, 23:2.19.). U Kannanu, nasuprot Mamri, završava svoj život i biva sahranjen i Avraham (‘Postanak’, 25:9-10). Arabija je u to vreme nepregledna pustinja (to i arheologija potvrđuje), svakako nenaseljena, i apsurdno je i pomisliti da je Avraham napustio Kanaan da bi otišao u Arabijsku Mekku i tu sagradio Hram. Muhammedovo rodno mesto Mekka, udaljeno oko 80 kilometara od Crvenog mora, smeštena je u suvoj, neplodnoj i kamenitoj dolini, u kojoj uglavnom vlada nepodnošljiva žega. Tek mnogo vremena posle Avrahama Mekka je se pokazala kao naseobina i pretvorila u važan trgovački centar. Uz svetilište trgovci su imali privid sigurnosti i tranzitnu slobodu, s obzirom da su ga poštovali mnogi beduinski rodovi.

I što je najgore u celoj toj besmislenoj priči oko Kabe, Muhammed, odnosno njegovi inspiratori iz Podnebesa, nisu na čisto da li je Avraham obnovio neki postojeći hram ili je novi od temelja zidao.

Tako se u Al-Qur’an-u da pročitati sledeća tvrdnja: »I kada smo kao pribežište Ibrahimu pokazali mesto gde je Kaba-hram, rekli smo: "Ne smatraj nama nikoga ravnim, i očisti ovaj hram moj za one koji će ga obilaziti, koji će tu u blizini njegovoj stanovati, i koji će salat obavljati, i oglasi ljudima hadž!’ – dolaziće ti peške i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mesta dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavete ispune i neka oko Hrama drevnoga obilaze".« (22:26-29)

No po drugoj tvrdnji Avraham ne nalazi već sazidan hram, već novi od temelja podiže: »I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: "Gospodaru naš, primi od nas, jer ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! Gospodaru naš, učini nas dvojicu tebi odanim, i porod naš neka bude odan tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer ti primaš pokajanje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer ti si, uistinu, silan i mudar"!« (2:127-129)

Izlaz iz ove ukazne paradoksalnosti islamska predaja je našla da je Hram zapravo i pre Avrahama postojao, da je to’Adamovo zdanje’ uništeno u Potopu, a onda ga je Avraham opet podigao.

Dakle, Al-Qur’an je po ovom pitanju sušta suprostavljenost: jednom Hram ne postoji do Avrahama (pa mu on navodno temelje podiže, od temelja ga gradi), a zatim se kaže kako on već postoji, a Avraham ga treba samo očistiti i posvetiti? Za koga, za koje istinske vernike? Za mnogobošce? Sve što su oko Ka’be radili mnogobošci (hodočašće, obilaženje, ljubljenje crnog kamena), to je i Muhammed zadržao i sam činio. Da su muslimani po pitanju hadžilučkog ritualno-idolopokloničkog obilaženja oko Ka’be (Hrama) nasledili i preuzeli stare neznabožačke običaje najbolje pokazuje Hišam al-Kalbi, arapski historik s kraja VIII i početka IX stoleća; u 'Knjizi o idolima' on daje i opis žrtvenih običaja preislamskih Arapa: »Neki od njih gradili su sebi kapišta, a drugi su uzimali idola. A onaj koji nije mogao uzeti idola ili sagraditi kapište, postavljao je kamen ispred Svetilišta ili čega drugog što mu se sviđalo, a zatim je obilazio oko njega kao što je obilazio oko Svetilišta.« (147) – I helenski enciklopedista i eklektičar Plutarh navodi slična ophođenja poklonika egipatskog Osiridovog kulta: »Za zimskog solsticija u procesiji nose kravu i s e d a m p u t a kruže oko hrama.« ('O Isidi i Osiridu', 52)

Sve islamske hadžije kada tavafe Ka’bu dužne su posle toga obaviti sa’j. Sa’j je istrčavanje sa Safe na Mervu kao i s Merve na Safu po sedam puta, pri čemu između određenih, naročito obeleženih granica valja lagahno potrčati, odnosno požuriti i poskakivati, tresući ramenima pri toj žurbi (reml činiti).

Da bi zadobili milost kamenih bogova, idola, predislamski Arapi su klali i prinosili žrtveno životinje: kamile, goveda, ovce i koze. Meso od žrtvenih obreda potom se delilo njegovim učesnicima. Ne samo životinje, već i vlastitu decu su žrtvovali, pogotovo ako su imali mnogo muške dece. Svojim ludarno-astralnim bogovima, koje je kasnije Muhammed oživeo i personifikovao u Allahu, žensku decu su žrtveno zakopavali. Hišam iznosi: "Tako su mnogim idolopoklonicima njihovi idoli predstavili lepim ubijanje vlastite dece, da ih /tako/ unište i da im njihovu veru izmene." (177) – U Al-Qur'an-u se po tom pitanju čini blagi iskorak pa se zabranjuje ubijanje vlastite dece iz straha od siromaštva.

Kao što nije znao da je u njegovo vreme Solomonov Hram u Jerusalimu već davno srušen (el-Isra, 1), tako Muhammed nije znao da na Arapskom poluostrvu Avraham nipošto sa Jišmaelom nije mogao sagraditi nekakav hram. Opet osmotrimo šta se u 'Knjizi Postanka' kaže za Avrahamov dolazak u Kanaan iz drevnoga Ura: »Avrahamu je bilo 75 godina kada je otišao iz Harana.« (12:4), prema Kanaanu i Egiptu potom (kad je glad zavladala). Za života u Mesopotamiji i Haranu sa ženom Sarom Avraham, »aramejski lutalica« (‘Ponovljeni Zakon’, 26:5) nije imao dece, pa ni sa Jišmaelom (Ismailom) nije mogao podići Hram. Jišmaela je Avraham dobio od sluškinje i Egipćanke Hagare: »Avrahamu je bilo 86 godina kad mu je Hagara rodila Jišmaela« (‘Postanak’, 16:16) – Posle rođenja Jišmaela u dubokoj starosti, Avrahamu je ponajmanje bilo stalo da se vrati među idolopoklonike Harana i Mesopotamije. Tek je Jakov obnovio rođačke veze sa Haranom (‘Postanak’, 29-31). U Kanaanu Avraham je se inače kretao po rubu naseljene zemlje i pustinje: od Hasora i Šekema na Severu do Beer-šeba na jugu.

Avraham je izvesno svetilište podigao kod palestinskog Betela: »Onde podigne žrtvenik Jehovi i zazva Ime Jehovino.« (‘Postanak’, 12:8) – Kod Betela i patrijarh Jakov podiže Gospodu kameni žrtvenik: »Na mestu gde je Bog s njim govorio Jakov uspravi stub, stub od kamena; na njemu prinese žrtvu (paljenicu od tamjana) i izli ulja.« (‘Postanak’, 35:14, v.: 28:17-18, 31:45 i dalje) – Islamske apologete hoće pokazati da je Jakovljev stub-žrtvenik sakralno-poziciono isto što i crni kamen-meteorit iz Ka’be, što je daleko od istine. Bog je Solarni Stub Univerzuma (koji je u obliku Ognjenog Stuba vodio Izrael u Obećanu zemlju), i sveti ljudi, koji su bili Božiji stubovi, stubovi Istine, su na najpre na kamenu u obliku stuba prinosili čiste žrtve.

Da se jasno videti: Svetilište u Mekki – Masdžidu-l-haram (u sadašnjem obliku je izgrađeno 1570. godine, odnosno 978. godine po muslimanskom kalendaru), u čijem središtu je kultno kubična zdanje, predstavljaju drevno pagansko svetilište, nekoliko puta prerađivano i dorađivano koje sa Avrahamovim imenom i životom nema nikakve generičke veze. Još Diodor sa Sicilije (I stoleće stare ere) u svojoj ‘Historijskoj biblioteci’ (vol. II) prikazuje Hram u Mekki kao mesto sveto za sve Arabljane: »I jedan hram je bio podignut onde, koji je vrlo svet i izuzetno uvažavan od svih Arabljana.«

Iako je oblast Arapskom poluostrva u kome se nalazi Kaba u Arahamovo vreme bila nenaseljena, pa tako Avraham i nikoga odatle nije mogao da pozove na hadžiluk, u Al-Qur’an-u se hoće predstaviti da je tu navodno već bilo žitelja: »Ibrahim reče: "Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj mene i sinove moje da se klanjamo kumirima, oni su, gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli. Onaj ko bude mene sledio, moje je vere, a onaj ko bude protiv mene ustajao, pa, ti, uistinu, praštaš i samilostan si. Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne seje, kod tvoga Časnog hrama, da bi, gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili. Gospodaru naš, ti zacelo znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo. Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu. Hvala Allahu, koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; gospodar moj, uistinu, uslišava molbe. Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; gospodaru naš, ti usliši molbu moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljma mojim, i svim vernicima, na Dan kad se bude polagao račun"!« (14:35-41)

Ako je Avraham, koji je najverovatnije živeo oko 1925. pa do otprilike 1750. godine stare ere, odnosno nekih oko 165 godina, bio otac mnogih naroda (- a to mu i samo ime kaže), time i Arapa, i ako Kanaanci, Sumeri, Amorejci (kojima je i Avraham pripadao), Akađani, Asirci, Haldejci, nisu živeli na Arabijskom poluostrtvu gde je Mekka, to je jasno da je Mekka u Avrahamovo vreme bila nenaseljena, pa niko i nije mogao graditi nikakav hram pre Avrahama, a Avraham ponajmanje u svojoj starosti. U Avrahamovo vreme tek se pojavljuju asirsko i starobabilonsko carstvo.

Patrijarh Avraham ne da nije gradio nikakav hram u Mekki, već uopšte nije ni pohodio Arabiju. Kako to da Biblija ništa ne govori o toj epizodi 'Avramovog' dolaska u (nepostojeću) Mekku? Mnogo toga što se odnosi na Avrahama i Isaka kuransko-predajni miks je preneo na Avrahama i Jišmaela. Pa i onu sumnjivu epizodu sa žrtvovanjem Isaka na brdu Moriji, prebačeno je u priču o žrtvovanju Jišmaela na arabijsku Minu (koja je inače gola, bez drveća koje bi se moglo poseći i sa kojima bi se žrtva mogla potpaliti) da bi se apologirali rituali i običaji preuzeti od pagana: »I mi smo ga obradovali dečakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: "O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš? " – "O oče moj", reče", onako kako ti se naređuje, postupi; videćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati".« (37:101-102) – Naravno, ono što je i po Bibliji, starijem od ‘Kurana’ izveštaju Bog tražio od Avrahama, pogrešno je preneseno, ili je Avraham pogrešno razumeo Božiji poziv da mu žrtvuje sina. Bog je svakako tražio da Avraham žrtvuje svoju vezujuću ljubav prema sinu, odnosno da Njega voli iznad svega. Bog ne iskušava za zlo (već izvodi iz zla), pa je besmisleno da traži, makar i u 'kušnji', da neko krvno prinese svoje dete.

Po paganskom običaju, Hram u Mekki je služio i kao azil (‘sigurno mesto’) za razne prestupnike; i dan-danas u islamskim hodočasnicima izbija ubeđenje da će odlaskom u Mekku biti oslobođeni svojih prestupa pred Bogom: »I učinili smo Hram utočištem i sigurnim mestom ljudima. "Neka vam mesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete namaz obavljati!" – I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: "Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali." – A kada je Ibrahim zamolio: "Gospodaru moj, učini ovo mesto sigurnim gradom, a snabdi plodovima stanovnike njegove, one koji budu verovali u Allaha i u onaj svet!" – On je rekao: "Onome koji ne bude verovao daću da neko vreme uživa, a onda ću ga prisiliti da uđe u paklenu vatru, a grozno će ona prebivalište biti"!« (2:125-126) – Takvim gledanjem se jasno odbacuje i gazi istinski put koji vodi preporodu i čišćenju greha, put pokore u Hristovom Duhu: priznavanje greha, odricanje od greha, moljenje, kajanje, praštanje, ispravljanje greha, jeste ono što uz pomoć Hristove Otkupiteljske Snage čisti dušu. – »Allah je učinio da Kaba, sveti Hram, bude preporod za ljude, a tako i sveti mesec i kurbani, naročito oni ogrlicama označeni, tako da znate da je Allaha poznato ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, da Allah, zaista, sve zna.« (Al-Maide, 97) Allah, izgleda, jedino ne zna da će sve laži jednom morati biti razotkriveno, jer Božije Svetlo je Pobedonosna Snaga.

Muhammed je inače rođen u Mekki, u rodu Banu Hašim, iz plemena Kurajši(ta) koje je se kasnije velikim delom okrenulo protiv njega; rod Banu Hašim u vremenu Muhammedovog rođenja davao je stražare mnogobožačkog svetilišta Ka’be zvanog Bejtullah ili Masdžidu-l-haram (Sveti Allahov dom). U Mekki je Muhammed restaurirao kult boga Meseca – Alla, uklonio sve isklesane paganske kamene idole (360 njih), a zadržao kao hodočasničkog boga, po ‘uzoru’ na Ibrahima, samo jednog idola, jedan neisklesani kamen (cp.: 21:58), koji je navodno pao sa neba, i koji je predstavljao i glavu boginje-zvezde ‘Afrodite’ – sabejske boginje Al-Uzzah, jedne od tri kćeri, tri zvezdi predislamskog boga Alla (53:19-23) – Hu-Baala. Tu glavu (i zvezdu Danicu koju je ona predstavljala) su inače nazivali ‘habar’ (grec.: chabár) ili (‘haber’ – chabér), što znači ‘velika’.


Moabski lunarni bog

Arabljanski lunarni bog Allah kod Moabljana se susreće pod imenom Hu-Baal, a kod Sumerjana kao Sin ili Nanne. (U Bizantiji i na srednjovekovnom Zapadu Saracenima su nazivani svi muslimanski narodi, a pre toga to je bio naziv za arabljansko-sinajske plemenske nomade.) Kada je sredinom prošlog stoleća otkriven veliki hram u Mazoru u Palestini, iskopana su dva kipa moabskog boga Hu-Baala, koji je prikazan kao čovek koji sedi na prestolu a na grudima ima mesečev srp. Pronađeni manji kipovi su predstavljale "kćerke" boga Meseca. I arheološka otkrića u Arabiji i Uru pokazuju nekadašnje jako prisustvo lunarnog idolopoklonizma. Starozavetni 'Suci' nam pominju kako je u izraelskom plenjenju arabijskih Midjanaca bilo mnoštvo mesečića (8:26; cp.: 'Isaija', 3:18).

Muslimani smatraju da sa hrišćanima imaju isto boštvo. Razlike u učenju Muhammeda i Isusa Hrista najbolje potvrđuju da to nije tako. Jer bog je savršen, i svagda istu istinu objavljuje, odnosno ne objavljuje protivurečnosti.

Patrijarh German Konstantinopolski, oko 725. g. ne. ukazuje da se »Saraceni u pustinji obraćaju mrtvom kamenu i prizivaju (epíklsin) takozvanu Hobar (Chobár).« ('Pismo Tomi iz Klaudiopola – PG, tom. XC, col. 168 D)

Jovan Damaskin, koji je u islamu video preteču Antihrista, u De haeresibus vrhovnu boginju ('Veneru') arapskih mnogobožaca naziva Habar: »Oni behu idoloslužitelji i klanjahu se jutarnjoj zvezdi i Afroditi /tM heMsphórM ástro kaí t Aphrodít/ koju su na svome jeziku i Habar /Chabár/ nazivali, što znači 'velika'. /.../ A to, što oni nazivaju kamen, jeste glava Afroditina, kojoj se poklanjaju, nazivajući je Habar; na tom kamenu zbog toga se i do sada onome koji tačno posmatra, vidi trag odsečene glave.« (Haer. 100)

Niketa Bizantijski u Refutatio Mohamedis govori o arapskom idolu Hubar (Choubár), za koga ukazuje da predstavlja Afroditu (PG, tom. CV, col. 793 B).

U svome delu ‘O upravljanju carstvom’ (De administrando imperio) Konstantin VII Porfirogenit (Porphyrogennetos, 905.-959. g. ne.), sin bizantijskog cara Lava II, piše za kult arapskih pagana koji su uveliko preuzeli i muslimani: »Oni /= Arapi/ se takođe mole zvezdi Afrodite /Aphrodíts ástron/ koju zovu Kubar /Koybár/, i u svojim molbama kliču: "Alla ua Kubar" /Allá oyá Koybár/, odnosno "bože i Afrodita". Jer oni 'boga' zovu Alla /Allá/, 'ua' /oyá/ se koristi kao veznik 'i', a zvezdu zovu 'Kubar' /Koybár/. Zato kažu "Alla ua Kubar".« (1, 14) – Alla, boga mnogobožaca Mekke, Muhammedovi sledbenici su vremenom fotetski preoblikovali u Allah-a, a njihov poklik "Ala ua Kubar", u "Allahu akbar/ekber" – "Bog je (veoma) veliki". Obožavanje Meseca i Zvezde, Alla i Kubar, nikad nije prestalo: njihovi simboli se danas nalaze na mnogim islamskim zastavama i džamijama.



Još dugo posle Muhammeda, mnogobošci su, kako vidimo, iako to islam ne priznaje, imali pristup Ka’bi, i zajedno sa svojim lunarnim bogom Allom obožavali su i astralnu boginju Al-Uzzah, koju su nazivali i 'velika'.

Drugi muslimani su verovali da je (Afroditin) kamen ‘svetilišta’ značajan jer je o njemu Avraham kod žrtvovanja ‘Jišmaela’ o njega vezao svoju kamilu, a trećima je značajan po tome što je se navodno na njemu Avraham polno spojio sa svojom ženom Sarom (Jovan Damaskin: ‘O sto heresa’, pogl. 100) – Inače, obožavanje nebeskog kamenja je u davnini itekako bilo prisutno. Efešani u kojem je bio veliki Artemidin Hram su čak u Pavlovo vreme verovali da je njen kip »pao s neba.« (‘Dela’, 19:35) – Danas se u severozapadnom uglu Ka’be nalazi se taj famozni ‘crni kamen’ (Hadžar el Aswad), koji je po jednoj drugoj arapskoj legendi arhanđeo Džibril (Gabriel) doneo kada je Avraham sa Jišmaelom sahradio Hram. Kamen je najpre bio bele boje, ali je vremenom pocrneo od grehova nepokornih hodočasnika i molitelja koji su ga ljubili.

I Hram u Mekki, i njegov kult, i njegov bog Alla(h), postojali su i pre Muhammeda. (Po kome je Muhammedov otac Abdalla(h) – 'Allahov rob', dobio ime nego po Allahu? I staro arapsko ime Alaudin ukazuje na tu činjenicu) Da ih je Muhammed odbacio, on nikad među Arapima, bez tih ‘stožera’, ne bi mogao da se nametne kao ‘prorok’ i zakonodavac. I sam Muhammed, koji je odbacio Hrista kao Sina Božijeg, ne negira da su i Arapi mnogobošci znali za Allaha, samo odbacuje da on može imati (tri) kćeri: »Oni /pagani/ ALLAHU kćeri pripisuju, hvaljen neka je on, a sebi ono što priželjkuju« (16:57) – Kako Muhamedovi hroničari izveštavaju, on je pokušao pleme čuvara Ka’be – Kurajšije i bogate trgovce Mekke, da zadobije tako što je privremeno i probno, po Sataninom predlogu, priznao kao posrednice do Allaha tri njegove kćeri (Al-Uzza, Al-Lat i Menat, odnosno 'juternjača', 'svod' i 'sudbina'), o čemu i sam 'Kuran' daje određene naznake (53:19-23): »Kada je božiji poslanik video da mu je Pleme okrenulo leđa, nije mogao da gleda kako su odbacili poruku koju im je doneo od boga, pa on poželi da nešto dođe od boga što bi ga pomirilo sa tim plemenom. /.../ Tada bog otkri: "Da li si razmislio o Al-Lat, Al-Uzza i Menat, trećoj /kćeri/"? – Šejtan položi /sledeće/ reči na njegov /= Muhammedov/ jezik, zbog njegove unutarnje borbe i onoga što je želeo da postigne sa tim plemenom: "One su ptice koje visoko uzleću; njihovo posredništvo /pred bogom/ je prihvaćeno i dozvoljeno." – Kada je pleme Kurajšija to čulo, razveseliše se i uzbudiše se zbog načina na koji je on govorio o njihovim bogovima, i slušaše ga, dok muslimani, imajući potpuno poverenje u svog proroka i poruke koje im on donosaše od boga, ne sumnjaše da je pogrešio.« (Al-Tabari, vol. VI, p. 107) – Onaj ko ima masivnu želju da se onome ljudskome dopadne i zadobije ga, on i postaje plen mračnih snaga. Muhammedovo kolebanje i interesno prilagođavanje mnogoboštvu takođe ga jako dobro legitimiše kao lažnog proroka.


Sekte i podsekte muhamedanstva

U 'Rig Vedi' hinduizma, u kome se poštuju na stotine bogova, spisatelj često postavlja pitanje za razmišljanje: »Kojeg boga da častimo žrtvom?« (X, 121) Islam ima jednog boga, ali mnoštvo različitih načina poštovanja tog boga i interpretacija njegove reči. Koji od tih kultova je hrišćanin "dužan" da prizna kao "pravoverni"?! I da li hrišćanin Duha treba uopšte da pomisli da može da prizna bilo kakav kult koji ponajprije ne priznaje Hrista kao Prvorodnog sina Božije, Spasitelja i Gospoda?

Nakon ubistva četvrtog halifa Alije (koga je Muhammed hteo da vidi kao prvog posle njega), islam predvođen halifima (političkim glavešinama) i imamima (verskim glavešinama) počeo je da se cepa na sekte. I sam Muhammedov "pokornički" kult, bez obzira na brojnu veličinu u koju je izrastao, predstavlja islamsko-saracensku sektu, heretički otpad od hrišćanstva. Muhamedanci su se, uopšteno gledano, najpre podelili na sunnite (koji su tradiciju ili sunnu smatrali merodavnom, i koji su odvajali svetovnu i versku vlast) i na šiite (koji su davali prednost nasledničkom sledu, i koji su sjedinjavali obe vlasti u jednu osobu počev od 4. halifa); suniti smatraju da Muhammed nije imenovao svoga naslednika, dok šiiti smatraju, pozivajući se na neke hadise, da je odredio Alija za halifa, vođu (šaykh). Dogovorom islamskih vrhovnika za prvog starešinu je izabran Ebu Bekr (632.-634. g. ne.); nakon Bekrove smrti halifa je postao 'Umar - Omar (634.-644.); treći halifa je bio 'Uthman (644.-656.), a nakon njegovog ubistva u Medini vlast je preuzeo 'Ali, koji je državno sedište prebacio iz Medine u Kufu, i koji je 661. ubijen od strane jednog haridžita, pripadnika odeljene grupe koja je bila protiv nepotizma trećeg halifa. Iz braka sa Fatimom (koja je umrla još za vreme prvog halifa), Muhamedovom kćerkom iz prvog braka sa Katidžom, Ali je izrodio dva sina: Hasana i Huseina. Alijev sin Hasan je bio halifa šest meseci, da bi potom abdicirao i predao svoj halifat Muaviji (Muawiy), Utmanovom nećaku, upravniku Sirije, koji nije priznavao Alijev dolazak na vlast i novoimenovanog Alijevog upravnika Sirije. Muavija je "zakonito", preko svoje komisije (šura) koja je birala poglavara, svoga sina Jazida doveo na vlast. Za svoga halifa, Iračani su pak, izabrali Alijevog mlađeg sina – Huseina. Kada je na poziv Alijeve stranke (ši'ia) Husein sa svojom pratnjom 680. g. krenuo u Kufu da preuzme halifat, njegov karavan je upao u Muavijinu zasedu, i bio izmasakriran. Krvava i nemilosrdna borba za vlast koja je obeležila Muhammedov pustošiteljski život prenela je se i na njegove političke i verske naslednike. – Šiiti, kojih danas ima u većini u Iraku i velikim delom u Iranu, imame stavljaju gotovo u isti rang sa Muhammedom i Allahom, što nailazi na veliko neodobravanje sunita; po većini šiita obožavanje Alije (najsuperiornijeg među Ashabima, Muhammedovim drugovima) je tako i obožavanje Allaha. Ali se među šiitima uzima kao prvi imam, posle koga je došlo još 11 njih; dvanaestog imama (iz IX stoleća) – Mehdija, suniti ne priznaju i ne poznaju.

U VIII stoleću, nakon smrti šestog imama – Džafara al-Sadika, došlo je do raskola među šiitima: podelilili su se na dvanaestaše (koji su posle 12. imama očekivali Allahovu teokratiju na zemlji) i sedmaše, ismailite koji su Allahov halifat očekivali kad se vrati Mehdi.

Ismailiti su se potom podelili na mustafije i misarije (Asasini).

U Siriji nalazimo muhamedansku sektu alavita (alijevaca, assada), koji Isusove božanske atribute pripisuju Aliju, vide u njemu Gospoda. Hrišćanima je Isus Hrist Vrata Života: kod alavita to je Salman Persijanc. Alaviti konzumiraju alkohol i imaju nerafiniranu veru u reinkarnaciju.

Sekta bektašija generira svoju doktrinu od turskog učenjaka Bektaš Velija, a dublje gledano predstavljaju ogranak sekte alavita. Odbacuju sunnet i Muhammedovo poslanstvo. Konzumiraju svinjetinu koja je u islamu zabranjena hrana.

Jazidi (dasini) su malu sinkretičko-muhamedanska sektu u Siriji i Iraku, koju muslimanski ekstremisti smatraju bogohulnom i sa njom se i terorističkim napadima danas obračunavaju. Enički pripadaju Kurdima a odvojili su se od sunita u XII stoleću. Vodeći svetac im je šeik Adij, na čiju grobnicu obavljaju hadž. Obožavaju i Malak Tausa, mnogobožačko solarno božanstvo, anđela-pauna.

Sekta mohaviduna, poznatija kao druzi (ad-Duruz, po imenu "mistika" Muhammed ibn-Ismail ad-Darazi), nastala je odvajanjem od ismaili šiita u XI stoleću. Kada su ih u Egiptu počeli proganjati suniti, iselili su se 1117. g. u Siriju Po njima Allah se manifestuje u određenom halifu, i jedno takvo božansko utelovljenje (maqam) Allaha je fatmadski, šesti kalifa Hakim, kome se i mole. Hakimovo božanstvo je još u XI stoleću proglasio Hamza ibn Ali. Kod druza su Hakim i Hamza ono što su kod kod ismailita Ali i Ismail. Danas druza ima ponajviše u Siriji i Libanonu.

Fadli Hurufi je inspirisao nastanak sekte hurufijâ, koja se predstavlja kao Bektaši Tarikat.

U Basri, 1713. g. Muhammeda od Nedžda, Muhammed bin Abdulvehhab (umro 1792. g.) je osnovao je svoju "reformatrsku" sektu, koja je postala poznata kao nedždije ili vehabiti. Kvazipuritanska i fundamentalistička sekta vehabita je u Saudijskoj Arabiji ostvarila najveći oslonac, a borbeno je reprezentuju rigidni talibani.

Mírzá Husayn-'Alí (1817.-1892. g.), nazvan Bahá'u'lláh, koji je nasledio "mučenika" Baba, osnovao ja raskošnu bahajsku sektu, i sebe praktično proglasio "poslednjim prorokom": »Ko god bude polagao pravo na Otkrivenje izravno od Boga, pre isteka punih hiljadu godina, takav je čovek sigurno lažov i varalica.« (Kitab-i-Aqdasa, 37) Pošto je se on pojavio nekih hiljadu godina od poslednjeg imama šiitskog islama - Muhammada al-Mahdija, odredio je da milenijum posle njega ne može da se pojavi istinski prorok Božiji!

Iz učenja indijskog Mongola po imenu Mirza Gulam Ahmed Kadijanij (1835.-1908. g. ne.), koji je proglasio sebe poslednjim Allahovim poslanikom i Mahdijem (svojevrsnim šiitskim Mesijom), nastale su islamsko-mondijalističke sekte ahmedije i kadijanije.

Od šiita, koji nakaradno neguju mučeničke kultove, vidimo da su uglavnom i nastale mnoge podsekte.

Kroz sektu koju je u Punjabi osnovao "guru" Nanak (1469.-1538. h.) – sikizam, pokušano je nakaradno da se usklade islam (pretežno sufizam) sa hinduizmom i bhakti-yogom. Sveta knjiga sika je Adi-Granth.

Treba znati da mnoge sekte na rubu islama (pogotovo one koje veruju u reinkarnaciju), izvorno nemaju nikakve veze s izvornim muhammedanstvom, već su se odorom "islama" zaodenule pred javnost i vlast da bi se nekako zaštitile od verskog progona, dok su suštinski bile bliže hinduizmu i (mističnom) hrišćanstvu.




Krvavo šiitsko samobičevanje desetog dana meseca muharrema u znak žalosti za ubijenim Muhammedovim unukom Huseinom; isto fanatičko sakaćenje i ranjavanje je se dešavalo i u antiknim orgijastičkim misterijama. (Preuzeto sa FaithFreedom.org)

Mnoge islamske sekte su odavno izumrle. To je slučaj sa Kisanijaa sektom nastalom u 60-oj godini posle Hidžre (bega u Medinu 622. g.); tri godine posle nje pojavila je se Muhtarija sekta; Hišamijja sekta je se pojavila u 109-oj godini Hidžre, a Zejdijja sekta u 112-oj godini.

Zašto je islam sekta i zašto je Muhammedovo učenje krivoverje, heresa? Svako ko se poziva na Isusovo ime i ne ustrajava u Isusov Zakon, ko umesto Hrista uzima ulogu Vođe, on jasno upada u ponor sektanstva i zablude. Muhammedove heretičke zablude su brojne, najstrašnija je ona koja Hrista odbacuje kao Spasitelja i Otkupitelja, koja negira Hristovu Žrtvenu smrt na Krstu. Muhammedov Allah nije Bog Ljubavi i Presveti Otac čiji Zakon je Isus objavio. Muhammed odbacuje Hrista kao Boga i Gospoda, kao Božijeg Sina. Muhammed nerazumno odbacuje sveto trojedinstvo Oca, Sina i Duha Svetog – Svesilnog, Silnog i Sve-Silu. On uvodi krvavu kurbansku žrtvu i time gazi svetu, beskrvnu euharistionu žrtvu koju je Gospod obnovio i ustanovio u spomen svoga Stradanja i Pobede nad Tamom. U Muhammedov kult se ne ulazi krštenjem po posvećeničkom ispitivanju već rođenjem u islamskoj porodici ili pod pretnjom oštrice mača.


Post je objavljen 10.01.2011. u 21:03 sati.