Prolaznosti ovoga života često postanemo svjesni tek kada nam umre netko jako drag. Tada se nameću i vjećna filozofska pitanja o životu nakon smrti, tzv. life after life, a u srcu se rađa otpor prema pomisli da smrt znači konačan kraj, da osobu koju smo toliko voljeli više nikada, (konačno, apslolutno nikada) nećemo vidjeti. Moje srce, moj mentalni sklop ne može i ne želi prihvatiti takvu mogućnost.
Zar je moguće da je teta s kosom (- oruđe, alat) u ruci tako moćna, čak moćnija od ljubavi?
Netko ili nešto nam može uzeti tijelo, ali dušu, osjećaje, onu srž nas samih, može li itko izbrisati?
Ako smrt slavi pobjeda nad životom, koja je svrha naših muka, našeg truda, ljubavi i nastojanja da budemo bolji? Ako je smrt sve što dobijemo, ima li ovaj život ikakvu vrijednost?
Moj svijet svakako ne završava ovdje. Život na zemlji je samo početak, smrt je most (kako pjeva J. Lisac) za prijelaz u neviđenu ljepotu gdje ću sresti one koje volim, a razdvaja nas ponor što stoji između živih i mrtvih.
Moj stric prešao je na onu stranu krajem prošle godine, nešto poslije drage Cordelije, a zatim je otišao još jedan drag čovjek.
Odlaze. Svi mi polako i nezaustavljivo odlazimo, premda toga jedva da smo svjesni.
Post je objavljen 07.01.2011. u 12:51 sati.