Marketing
Pariz u svježim očima
Kao prvo, sretna vam bila ova 2011. godina. Svi smo u euforiji prvih petnaest dana, donosimo fantastične odluke, uvjereni da je novi datum i novi početak, i da to mora biti baš taj dan.
E, onda nam nakon 15 dana počinju faliti cigarete, dosadi nam dijeta, netko nam se zamjeri, i tako dalje... Zato, samo ću poželjeti svima vama: sretno u nju ušli i još sretnije iz nje izašli. A ono u međuvremenu - ionako je život. 
Zadnja dva mjeseca nikako se nisam mogla natjerati da sjednem i napišem suvisli post. Stalno sam imala neke ideje, više idejice, počela bih, pa stala, ugasila komp i išla praviti ručak ili nešto slično. Onda sam si dala vremena, neka bude, doći će.
Život u velikom gradu te u jednom momentu natjera na to da odabereš svoje područje u kojem djeluješ. Ma ne samo u velikom gradu, to je svugdje tako. Imaš svoje dvorište, imaš svoj kvart, imaš svoju valu i tamo se držiš jedno vrijeme, ugodno ti je i ne tražiš kruha preko pogače.
I onda sam rekla, sama sebi, ok. Dosta je bilo, nemoj se zakopati, ajmo dalje. Sreća pa je Pariz grad u kojem, kada kročiš na cestu, dočeka te brdo ljudi i jednostavno si uvučen u mašinu, kao Amelie u metrou Chatalet. I ideš svojim poslom, i sjetiš se kako je, u stvari, jako lijepo tu gdje živiš i kako je, u stvari, toliko malo potrebno. On, kao i svi gradovi na svijetu nudi - na tebi je da biraš.
U tom mom buđenju iz hibernacije pomogao mi je dolazak i jednog mladog bračnog para iz Mostara.
Prvo mali uvod: otkako sam stavila mail adresu na blog, puno vas mi se javilo. Neki čisto za savjet, neki samo da me pozdrave, neki da se upoznamo i tako dalje. Iz tog dopisivanja izašla su dva odlična poznanstva. Jedno se razvilo u večere u četvero svakih mjesec dana u iskušavanju raznih svjetskih kuhinja (pozdrav M i F), a drugo se razvilo na tjednoj bazi kava i druženja kad je god to moguće (pozdrav D).
I tako mi se javio i taj bračni par iz Mostara. Nakon obimnog dopisivanja, prihvaćanja prijateljstva na FB (uz 11 zajedničkih prijatelja - pa nije li svijet zaista mali?), napokon smo se i upoznali kad su došli.
Kao i uvijek, zavidim pomalo ljudima koji Pariz gledaju po prvi put. Ma što ljudima? Zavidim sebi kad sam ga gledala prvi put. I kroz šetnju i opise, opet se u meni probudio onaj sjaj ove stare dame od grada. Uživala sam u okićenim ulicama, u božićnom sajmu, došla mi je želja da se opet počnem gibati po šest sati dnevno, baš kao kad sam tek došla.
Sprječavaju me hladnoća (još uvijek prži minus) i još neke okolnosti (ali dobre), ali važno je da se sve to vratilo.
Jer, iako imam taj svoj kvart a i malo šire područje svoga djelovanja, i dalje mi nije jasan fenomen koji ovaj grad budi u meni - naime, ovaj te grad natjera da si u skladu sam sa sobom. Naravno, kad ima dovoljno vremena i kad poznaje ulice i kad zna gdje treba ići i kad ima svoj neki kutak. Ne znam, sama činjenica da i nakon dvije godine imam još neiscrpno tema o Parizu dovoljno govori sama za sebe.
Ali za sad samo toliko.
I zato, još jednom - sretni ušli u Novu i još sretnije iz nje izašli. A u međuvremenu - nek se događa život. 
Post je objavljen 05.01.2011. u 17:15 sati.