Nestrpljiv sam kao tinejđer koji se nada da će mu se prvi puta posrećiti. Auto juri već nerazumnom brzinom, ali kilometri svejedno presporo prolaze. Koliko god bio svjestan da je prilično svejedno hoću li u metropolu stići petnaest minuta prije ili kasnije i koliko god znao da sam već sve vidio i doživio, baš kao i da uopće ne mogu zakasniti! Smješak mi ne silazi s lica i srećom da jurim prebrzo da to itko zamijeti, jer bi me sigurno smatrali ludom što se smije sama sebi.
Nije ovo prvi puta da razmišljam o Anđelu, o nama, tako ushićeno, mladenački nestrpljivo, magično sveobuhvatno, svakom stanicom svoga tijela, čitavim duhom, uza svu maštu. To je nesporna činjenica. Ali je činjenica i da slijede i druga razmišljanja, pitanja i usporedbe. Kako zvati, čime smatrati to među nama. U klasičnu definiciju Ljubavi se baš ne uklapa da mi je dovoljna nekoliko puta mjesečno, da me je u stanju držati dovoljno visoko u periodima između, koliko god s vremena na vrijeme špekuliram i o drugačijem, stalnijem odnosu, suživotu na koncu! Doista imam dovoljno žene, nemam potrebu zagledati druge zbog manjka žene, pokušavati nadoknaditi. Ali istovremeno mi uopče ne zamagljuje pogled, ne čini okolinu ružičastom, nebitnom. Zanimaju me i dalje druge žene, gledam ih, proučavam, analiziram, shvaćam i prihvaćam njihove signale.Sasvim je moguće da me privuče neka od njih, da ju pokušam detaljnije upoznati. Ali te dvije činjenice zapravo realno nisu u nikakvom odnosu. Anđeo je jedan svijet, sve ostalo neki drugi. Pokazao je to i moj nedavni pokušaj života s nekim drugim.Relativno uspješan, korektan u najmanju ruku, s uobičajenom amplitudom i neuspjehom u konačnosti. Ali jedinom vezom s Anđelom u smislu nepovoljne usporedbe meni najvažnijeg, kada su žene u pitanju! Stvarne želje i potrebe za mnom!
Pitanje svih pitanja jest zapravo je li ovo i jedini način da dvoje ljudi budu duže ushićeni jedno s drugim. Ako im život ne kvare svakodnevne banalnosti, ako nisu nazočni u neminovnim trenutcima pada raspoloženja i duha, ako si dopuste razmake za punjenje baterija, rasta želje i potrebe. Ali konkretne, međusobne želje, svijesti da slatko iščekuju osobit događaj, osobit već mnogo puta i praktično bez izuzetka.....Neporecivo iznimno vrijedan! Ili se radi samo o opsjeni, varci osjećaja i mašte, tek u sivim stanicama iskonstruiranom događaju, koji relativno uobičajeni sex učini posebnim. Ali ne, ne bi ikakva varka mogla tako dugo trajati, ne bi se tijelo i duša osjećali tako ispunjeni, sasvim zadovoljni, oduševljeni! To jest stvarno i osobito lijepo, to što si nas dvoje međusobno činimo! Uostalom, postoji bar još jedna osoba koja je shvatila isto, koja je najbolji moguće rješenje našla ovako. A to već sluti da bi moglo tako biti i s drugima, bar nekima, priznali to sebi i drugima, ili pak ne.
Je li onda, uprkos mnogim drugim teorijama, čovjek zapravo prilično samotno biće, dovoljno samo sebi glavninu vremena? Ispunjavamo li dakle svoj život najbolje sami, u raznim nišama, od poslovnih, karijere, do društvenih organizacija, obiteljskih odnosa i svega sličnog? A tek nas interesi zajednice, običaji, tjeraju u brak i zajednički život s ikim. Odnosno pristajemo li na to tek jer je to uobičajeni put da dobijemo sex i čitav šušur oko njega, žene, odnosno muškarce, u dozama koje nam doista trebaju. A te doze nisu svaki sat u svakom danu, čitavog života, što je prilično očito! Mnogi "bježe" iz braka, privremeno, na nekoliko sati ili dana, smišljajući najmaštovitije razloge za to, pa čak i čitave organizacije, mnogi se s bračnim partnerima sukobljuju oko vlastitih interesa, hobija, materijalnih očekivanja i slično.... Iako osnovni dio njihovih muško-ženskih odnosa dobro funkcionira, ili bi mogao da nema ostatka. Na stranu banalni dio priče oko kuhanja, pranja i čišćenja. Jer objektivno je najskuplji način da to zadovoljimo platiti to životom, načinom života i odricanjem od stvarnih, osobnih, prioriteta. Nitko, mislim, ne može tvrditi da godinama želi biti nerazdvojan s nekim, da mu itko može zadovoljiti sve potrebe, koliko god se na početku i činilo tako, da se kad-tad ne javi nagon, potreba, da se pogleda šire, da odjednom ne dođu sati dosade i nezadovoljstva ograničenim načinom živoita!
Možda bogohulim, možda tražim isprike za svoj način života, ali doista se osjećam izvrsno dok gledam prve slike Zagreba, jurim joj u zagrljaj od par sati! Iako ću sutra biti u posve drugoj sredini, iako sam Novu, primjerice, dočekao u sasvim drugom, ugodnom, društvu, iako ću sutra gotovinom platiti stranu ženu koja mi je protekli mjesec čistila stan!
Ili samo još nisam našao pravu? Jesu li moguće, postoje li Prave ili Pravi? Govorimo li mi to čitavo vrijeme o Ljubavi, ili ipak o nizu ljubavi, nizu segmenata naših života, najrazličitijih niša i ljudi u određenim vremenskim razdobljima? Koji god pri tome društveni okvir službeno podržavali, nastojali održati bar prividno!
Post je objavljen 04.01.2011. u 18:30 sati.