Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/the-freak

Marketing

I.

„Mislila sam da voliš Disturbed.“ Izjavila sam neutralnim tonom. Nell je kratko puhnula na moje riječi, i zalupila vratima kupaonice.

„Hvala na odgovoru, bio je informativan i tako opširan.“ Nacerila sam se sarkastično prema oronulim vratima kupaonice Ravenclawske spavaonice. Ona su ponovno zaškripala, a iza njih je potom izvirila Nellina ruka pokazujući mi srednji prst.

„Iz ljubavi, zar ne?“ Namrštim se i naglo skočim s kreveta, teturajući. Jutra su ovdje uvijek bila opuštajuća. Još jednom se popiknuvši preko ne složenih i ne sparenih parova starki zgrabila sam jedan od stupova kreveta i čudom ostala stajati.

„Bravo, prva ovog tjedna.“ Nasmijala se Lus, trljajući oči. Zbilja, jedina koja je poznavala pojam 'vedar' ujutro.

„Hvala. Ovo zaslužuje keks.“ Rekla sam ponosno dižući glavu zbog činjenice da me ravnoteža i gravitacija nisu iznevjerile. No, dan ima 24 sata. Imaju vremena.

„Naravno. I čokoladu.“ Lus podigne ruku u zrak i nasmiješi se, pokušavajući i sama ustati bez dodirivanja tla ičime osim stopalima.

„Sad sam gladna.“ Opet se nacerim, no bez naglašenog sarkazma ovoga puta. Zbilja sam ogladnjela. To me potaknulo da požurim sa oblačenjem, doručak je sigurno već počeo.

„Suosjećam.“ Lus je lagano potapšala trbuh, pokušavajući osluškivati krči li već.

U međuvremenu sam se okrenula i tražila među onim starkama, moj par crvenih niskih. I znam da sam negdje zagubila kravatu. Jer, jučer je nestala zajedno sa košuljom i značkom prefekta. Doduše, moja urednost i intuicija, a i godine iskustva sa činjenicom da nikada ne znam gdje su mi stvari, kažu da je to negdje na krevetu kojeg nisam složila tjednima. Ili pod tim istim krevetom. Ili na jednoj od sedam hrpa odjeće u ormaru. Drugdje ne može biti.

Izvukla sam pelerinu i pronašla sivu suknju pod prekrivačem.

„NIC!“ Još jedan vrisak. Nell je opsovala po drugi puta otkako se ustala. Dakle, u dvije minute. Mislim da je postigla vlastiti rekord. Lus me značajno pogledala, odmahujući glavom. Nell zbilja nije podnosila jutra.

„Da, Vaša Visosti. Mogu li učiniti nešto za Vaše presveto biće?“ zavapila sam prenemažući se.

„Dosta sa sarkazmom. Gledaj! Krv! Sljedeći put ostavi tu jebenu iglu kraj mojih stvari, i ja ću ti je nabiti znaš gdje?“ Nell je držala moju plavu značku sa brončanim orlom u ruci i pokazivala mi ranicu na prstu za koju je moja značka zaslužna.

Nisam znala kako da joj odgovorim. Samo sam se nasmijala. Jer, drugo mi niti nije padalo na pamet.

Prevrnula sam očima, kratko, ali vidljivo i provirila u kupaonicu da provjerim jesam li onda i kravatu ostavila u kupaonici. I, da, bila je ondje. Zbilja, moje pamćenje odlazi laganim korakom. Sutra neću znati gdje mi je glava. Niti kako se zovem. Zapravo, taj se biser već dogodio. Na prvoj godini. Na Snapeovom satu. Tražio je od mene da se ustanem i da se predstavim prije nego me krene pitati nešto. Od straha i nervoze pred njegovim likom, nisam se mogla sjetiti svog imena. Niti, među ostalim, pojmova koje sam trebala znati. Ponosno se nasmijao, i cinički oduzeo 10 bodova Ravenclawu.

Prevrnuvši dva puta pokrivač, u potrazi za posljednjim predmetom koji će upotpuniti moj školski izgled, zgrabila sam zgužvanu košulju sa kreveta, pod jastučnicom, i navukla ju na sebe. Pelerinu sam prebacila preko ruke i nestala iza vrata jer me doručak neće vječno čekati. Pa, tako neću niti ja čekati Nell i Lus.

Prošavši niz spiralnih stepenica, zalupila sam drvenim vratima stubišta i nestala iza drugog para vrata, ali ova su pak na sebi umjesto kvake imala zvekir sa vanjske strane. Bilo je zanimljivo imati ovakav način ulaza u kulu. Zagonetka kao ključ. I kazna za neznanje, čekanje.

Skrenuvši na kraju drugog hodnika, pronašla sam treća vrata koja su me odvela ravno ka Velikom Stubištu, koje me spustilo do Velike Dvorane. Zapravo, sve je ovdje u Hogwartsu veliko. Nema razloga da ne stavljamo pridjev 'velik' svakoj prostoriji ovdje. Od mostova do igrališta i dvorišta. Poguravši vrata, koja su također bila velika, pogodio me val priče i vrisaka. Dječjih, naravno.

Prvašići su stajali okupljeni u grupicu, oko jednog središta zbivanja.

„Jučer! Da! Jučer!“ vrištao je jedan od dvojice u sredini. Primijetila sam zelene rubove njihovih pelerina.

Pogled mi se vratio na normalne teme, u potragu za trećim stolom u sredini. Zapravo, moje je tijelo automatski pronalazilo taj stol, dovoljno da sam ondje mogla stići povezanih očiju. Ipak, svi znamo da bih se povezanih očiju ondje pojavila sa barem tri do četiri plavice dobivene samo putem od hodnika pred Dvoranom do stola.

Starz je mirno sjedio i čitao Dnevni prorok. Flegmatično i jutarnje, ispijao kavu i svako malo zagrizao kroasan pred njim. Ruta je pak čitala knjigu, a iz njezine zabrinutosti i, suprotno Starzu, nepojmljive uznemirenosti, radilo se o Napicima.

„Ništa pametnog, zar ne?“ spomenem odmahujući glavom u smjeru novina pred Starzovim likom. Jedva me primijetivši, mahnuo je rukom u znak pozdrava.

„Mislim da ne. Ali, ako želiš provjeriti, čekaj da do kraja pročitam rezultate utakmica.“ Zagrizao je još jednom kroasan u trenu kada je Ruta tiho ciknula.

„Dušo, pa nije tako grozno.“ Namrštim se. Ipak nisu bili Napici. Ponavljala je Čarolije.

„Ali je. Moram ovo naučiti. A ne znam. Ne znam. Ne znam.“ Mahnito je zaklapala knjigu svakih pet minuta, pokušavajući zapamtiti jednu od 20 intikacija rastućih čarolija.

„Pa znaš te formule. Jučer si ih pjevala. Zaklopi to i pojedi nešto. Svisnut ćeš danas ako nastaviš ovako…“ gurnula sam joj tanjur sa dvije kifle pod nos i nasipala šalicu punu bundevina soka. Očajnički je promatrala knjigu, ali ju je ipak zaklopila.

„Jebem ti! Opet.“ Stol se zatresao pod silinom Starzova udarca. Promatrao je posljednji članak u Dnevnom Proroku, a zatim ga je ljutito prebacio na moju stranu. Koliko sam uspjela razumjeti, proklinjao je treću Irsku ligu metloboja. Čisto sumnjam da će netko od nas smrtnika ikada shvatiti o čemu on govori kada govori o sportu.

„Pa, hvala ti. Tako si pristojan.“ Namrštila sam se sarkastično, grabeći novine sa polovice stola na kojoj su završile.

Poznat miris svježe tiskanih stranica zarezao mi je nosnice. Bio je to ugodan miris. Gotovo kao miris nove knjige. Sve je to imalo svoje čari. A nitko nikada nije htio priznati to, osim nas par hrabrih. Likovi na naslovnoj stranici prikazivali su ništa drugo nego lažne nepostojeće osmijehe takozvanih slavnih lica. Oni nisu nikakva slavna lica. Oni su budale.

Nije mi dugo trebalo da mi prorade živci na ovakve teme. Nova trudnoća. Nova slavna beba. Novo. Novi idiotizam, eto što je novo. No, da, to nikada nije bilo nešto novo. Oni su svi oduvijek bili idioti, jer da nisu, ovakve se stvari ne bi prikazivale široj javnosti i na taj se način ne bi zatupljivale generacije koje dolaze. Baš te nove generacije. Dnevni Prorok pretvorio se u čisto smeće otkako je čarobnjački svijet pomislio da je dobra ideja imati vlastiti crveni tepih.

Prebacila sam sljedeću stranicu, i tako redom preskakala teme koje nisu imale ni smisla ni pameti nalaziti se ispisane i zapisane negdje. Sve dok mi za oko nije zapao sitan naslov u desnom donjem uglu na sedamnaestoj stranici.

Pročitavši trunku teksta ispod njega, osjetila sam da mi srce usporava i preskače redove kucanja. Osjetila sam da mi je lice ostalo bez pokoje kaplje krvi koja je zaostala u krvotoku koji se nije kretao. Zašto se u Dnevnom proroku spominje svijet koji nema veze sa nama?

„Dovraga.“ Šapnem u ruku. Ipak, prije nego sam dobila priliku za još koji tren šoka i uznemirenosti zbog viđenog, drama je uletjela u ogromnu prostoriju noseći imena Chanell i Lucinda. Prepirke i kratke uvrede letjele su iza nas oštro i pronicljivo.

Napokon se našavši kraj nas, sjele su tako da sam ja bila ta koja je morala biti između.

„Kokoške.“ Primijeti Starz, streljavši ih pogledom

Ispričavam se zbog razdoblja ne pisanja. Zapravo, pisala sam, ali nisam ništa objavljivala jer i dalje smatram da nije u redu da objavim post, a da prije toga nisam pročitala i komentirala vaše. ^^. Eto, sada kada jesam, sada ponosno mogu nešto objaviti. ^^



Post je objavljen 04.01.2011. u 16:38 sati.