Lije kiša kada malo iza podneva napuštamo «naš» Raj. I nema naznaka da bi kiša mogla ubrzo prestati. Za Tajland ovo je prijelazno razdoblje iz kišnog u sušno vrijeme i stoga je za očekivati malo kiše. Imali smo sreću jer nas je za našeg boravka na plaži pratilo sunce.
Odlazimo opet onim tradicionalnim tajlandskim drvenim čamcem, ovaj put natrag prema Kuangtunkuu na kopnu. Kada smo odavde kretali prije tjedan dan prema Koh Muku, bilo je toliko toplo da se od vrućine znoj slijevao s nas. Danas je, bez obzira na kišu, veoma ugodno.
Natrag u Trangu na željezničkom kolodvoru napokon uspjevam doći do jedne karte za vlak. Sisterka ubrzo leti doma iz Bangkoka, a ja nastavljam za Laos. Iako do tada ima još nekoliko dana, i ovaj je vlak gotovo rasprodan i uzimam jednu od posljednjih karata za spavaća kola drugog razreda. Put će me tako nakon Bangkoka odvesti prema Nong Khaiju na samoj granici s Laosom. Nong Khai je dvadesetak kilometara udaljen od Vientianea, laoskog glavnog grada.
U 17:00 sati polazi doubledecker VIP bus iz Tranga za Bangkok. Dugo je to putovanje, nekih 845 kilometara, ali bus je udoban, čist i sjedala su skoro kao fotelje. Izdržat će se.
Tajlandski busevi više klase u pravilu imaju uvijek stjuarda ili stjuardesu. Naš večerašnji stjuard, dečko u srednim dvadesetima, svakom putniku dijeli kartonsku kutijicu s upakiranih par keksića (dovoljno za jedan zub), bocu vode, mokar ručnik za osvježavanje i dekicu kao zaštitu od uvijek prisutne i prejake klimatizacije kojom putnike redovito znaju «počastiti» autobuseri u ovom dijelu svijeta.
A onda se bus uskomešao. Ulazi tip s kamerom. Iza njega grupica u vojnim odorama. Tajlandski suputnici jednom od njih samo što ne ljube noge. Nekakvo je čudno uzbuđenje u zraku. A onda taj uniformiraš dolazi do nas, potpuno iznenađene i bez ikakvog hinta tko je on i što se uopće događa.
«Hello! Ja sam guverner pokrajine Trang. Vi ste oni VIP Hrvati? Došao sam vas ispratiti na bus za Bangkok. Hvala što ste došli u Trang i nadam se da se uskoro opet vidimo.».
Dobro, šala mala. Zapravo je bilo ovako:
«Hello! Ja sam guverner pokrajine Trang i upravo vodimo kampanju o sigurnoj vožnji u vrijeme božićno-novogodišnjih praznika. Provjeravamo stanje autobusa i vozače.»
Drag je to čovječuljak u srednjim godinama i njegova je kampanja i napor da, kao vjerovatno jako zaposlen čovjek, dođe na tranški autobusni kolodvor zaista hvale vrijedna. Nakon kratkog kurtoaznog razgovora o tome gdje smo bili i kako nam se svidjelo u njegovoj pokrajini, dobivamo karamelu, a naš autobus i vozač zeleno guvernersko svijetlo. Možemo krenuti put Bangkoka.