Sjeti se da sam ja tvoj Bog...
tvoj Gospodin... tvoj Spasitelj...
tvoj Učitelj... tvoj Brat...tvoj Prijatelj...
Ako vjeruješ u mene,
uvijek živim s tobom i ljubim te...
Ljubi me kakav jesi...ostalo prepusti meni.
Poznam tvoju bijedu, tvoju muku i patnju tvoje duše, slabost i bolest tvoga tijela, tvoju prostotu i tvoje grijehe,
pa ipak ti kažem: „Daj mi tvoje srce, ljubi me kakav jesi...“
Ako čekaš da budeš anđeo, da se prepustiš mojoj ljubavi,
nećeš me nikada ljubiti.
Ma koliko bio slab u vršenju svojih dužnosti i kreposti
i uvijek iznova upadao u grijehe koje ne bi želio učiniti,
ne dopuštam ti da me ne ljubiš.
Ljubi me kakav jesi...
U svim časovima, u bilo kakvoj situaciji u kojoj se nađeš,
u revnosti ili u mlakosti, u vjernosti ili nevjernosti,
ljubi me kakav jesi.
Želim ljubav tvog siromašnog srca.
Ako čekaš da budeš savršen, nećeš me ljubiti nikada.
Gle! Zar ja ne bih mogao sasvim lako učiniti
od svakog zrna pijeska jednog serafina koji sja čistoćom,
plemenitošću i ljubavlju?
Nisam li ja Svemogući i ako mi se sviđa
odreći se svih tih mogućih divnih bića
i izabrati siromašnu ljubav tvoga srca, umjesto njihove,
nisam li ja gospodar svoje ljubavi?
Dijete moje, dopusti mi da te ljubim,
jer želim tvoje srce.
Doista ga želim s vremenom preobraziti,
ali za sada te želim takvoga kakav jesi i žudim da ti isto to učiniš.
Želim vidjeti kako iz dubine tvog srca uzlazi ljubav.
ljubim u tebi i samu tvoju slabost,
ljubim tvoju siromašnu i jadnu ljubav,
želim da se diže iz najdublje dubine tvog bića trajni vapaj:
„Isuse, ljubim Te...!“
Jedino što tražim jest pjesma ljubavi tvoga srca,
ne trebam tvoje znanje ili tvoj talenat.
Jedino što mi je važno jest vidjeti te kako živiš ljubeći.
Ne tražim tvoje kreposti.
Kada bih to činio, pomagao bih tvoju slabost i hranio tvoju sebičnost,
zato se ne brini za to.
Mogao sam te odrediti za velike stvari,
ali tada ne bi bio korisni sluga;
ljubim te makar tek malo imaš ,
jer sam te stvorio za ljubav.
Danas stojim pred vratima tvoga srca kao siromah koji prosi.
Ja sam Kralj kraljeva!
Tražim i nadam se, požuri se i otvori mi.
Ne mari za svoju bijedu;
kada bi savršeno poznavao svoju neimaštinu, umro bi od boli.
Ono što bi mi ranilo srce bilo bi sumnja u mene i otpad od vjere.
Želim da svakog sata dana i noći misliš na mene,
želim da činiš, pa i najneznatniji čin, samo iz ljubavi.
Računam na tebe, da me ljubiš i da me slaviš.
Ne budi zabrinut što nemaš kreposti, dat ću ti svoje.
Kada budeš trpio, dat ću ti snagu.
Daj mi svoju ljubav i naučit ću te da ljubiš još više,
sve dotle dokle nisi nikada ni sanjao...
Ali, sjeti se, ljubi me kakav jesi.
Predao sam te svojoj Majci,
ostani posve u njezinom Prečistom Srcu, ma što se dogodilo...
Ne očekuj da postaneš svet, da bi se predao ljubavi;
tada me nikada ne bi ljubio...
Ljubi me kakav jesi.
(Iz knjige Hraniš nas kruhom suza)
Susreo sam Isusa
Mladi Marko dobio je u školi zadaću pod naslovom: ''Susreo sam Isusa''.
Nakon što je završio i pročitao napisano pred razredom, vratio se kući s riječima:''Oborio sam ih s nogu.
Ovo je najbolje što sam ikada napisao.'' Na žalost, bilo je to i zadnje. Marko je poginuo nakon tjedan dana.
Njegovi roditelji zatražili su i dobili od škole njegov posljednji rad. Kada su vidjeli o čemu se radi, utješeni su kopije njegovog uratka poslali svojoj rodbini.
MARKOV ESEJ:
Na mjestu između sna i jave, našao sam se u jednoj sobi. Nije bilo namještaja, samo je jedan zid bio prekriven ladicama na kojima su bile kartice, onakvim ladicama kakve se koriste u knjižnicama i na kojima po abecednom redu pišu imena autora, djela itd. No, natpisi su bili vrlo različiti na ovim ladicama koje su sezale od poda do plafona i protezale se u nepreglednom nizu na lijevu i desnu stranu.
Prva ladica koja mi je privukla pažnju, kada sam prišao tom zidu,
imala je naslov: ''Djevojke koje su mi se sviđale''.
Otvorio sam je i počeo listati među karticama.
Brzo sam je zatvorio, zgranut spoznajom da prepoznajem
sva imena ispisana na njima.
I tada, bez da mi je itko rekao, shvatio sam gdje se nalazim.
Ova beživotna soba ispunjena kartotekom bila je katalog mojeg života.
Tu je bio upisan svaki trenutak mog života, veliki i mali,
toliko detaljno da to ni moje pamćenje nije obuhvaćalo.
Čuđenje, znatiželja, pa i užas pomješali su se u meni kada sam ih počeo nasumce otvarati i istraživati sadržaj. Neke su sadržavale radost i drage uspomene;
druge osjećaj stida i kajanja, tako intenzivno, da sam se okrenuo,
bojeći se da netko preko ramena ne vidi ono što piše.
Ladica s naslovom ''Prijatelji'' bila je do one s naslovom ''Prijatelji koje sam izdao''.
Naslovi su bili nanizani od svakodnevnog, zemaljskog, prema nadnaravnom – ''Knjige koje sam pročitao'', ''Laži koje sam izrekao'', ''Utjeha koju sam pružio'',
''Šale kojima sam se smijao''.
Neke su bile smiješno izravne:''Ono što sam vikao na bracu''.
Drugima se i nisam mogao smijati: ''Ono što sam radio u srdžbi'',
''Ono što sam prigovarao roditeljima iza njihovih leđa''.
Moje iznenađenje sadržajem nije prestajalo.
Često je bilo više kartica nego što sam očekivao, a katkada manje nego li sam se nadao. Bio sam zapanjen i zatrpan količinom događaju iz života koji sam živio.
Je li moguće da sam u nekoliko proteklih godina svog života imao vremena popuniti svaku od ovih tisuća ili čak milijuna kartica?
Međutim, svaka karta je potvrđivala da jesam.
Svaka je bila ispisana mojim vlastitim rukopisom.
Kada sam izvukao ladicu s natpisom ''TV emisije koje sam gledao'',
primjetio sam da je ta ladica bila pretrpana gusto naguranim karticama
i činila se beskrajno duga. Zatvorio sam je posramljen, ne toliko
zbog kvalitete emisija koje sam gledao, već zbog toliko uzalud potrošenog vremena.
Kada sam došao do natpisa ''Požudne maštarije'', smrznuo sam se.
Zavirio sam u nju jedva je odškrinuvši, bez želje da vidim koliko je duga
i izvukao jednu od kartica. Zgrozio sam se vidjevši detaljnost kartice i smučilo mi se kad sam shvatio da su i takvi trenuci zapisani.
Obuzeo me gotovo životinjski bijes. Svijest mi je obuzela samo jedna misao:
Nitko ne smije vidjeti ove kartice! Nitko ne smije vidjeti ovu sobu!
Moram je uništiti! U ludilu sam istrgnuo tu ladicu.
Sada nije važna njezina veličina. Morao sam je isprazniti i spaliti kartice!
Ali kada sam htio istresti kartice, nijedna nije mogla ispasti van.
Očajno, izvukao sam jednu karticu i pokušao je poderati,
no shvatio sam da ne mogu, jer je bila tvrđa od čelika.
Poražen i potpuno bespomoćan, vratio sam ladicu na njezino mjesto.
Čela naslonjenog na zid ispustio sam dug, samosažaljiv uzdah.
I, tada sam ga ugledao. Naslov ''Ljudi za koje sam molio''.
Ručka na toj ladici bila je sjajnija nego na ostalima, možda nikada upotrebljavana. Povukao sam je i mala ladica, duga jedva desetak centimetara ostala mi je u ruci,
a u njoj tek nekoliko kartica.
Tada sam zaplakao, jecajima tako dubokim da su me boljeli i cijeloga me potresali. Pao sam na koljena i plakao, od stida, golemog stida zbog svega ovoga. Police su se vrtjele oko mene, u mojim suznim očima. Nitko nikad, nikad, ne smije saznati o ovoj sobi! Moram je zaključati i sakriti ključ!
Ali kada sam obrisao suze, vidio sam Njega.
Ali ne! Ne On! Ne ovdje! Bilo tko, samo ne Isus!
Bespomoćno sam gledao kako otvara ladice i čita sadržaj.
Nisam mogao podnijeti da vidim njegovu reakciju na sve ono što je ovdje pisalo.
U pojedinim trenucima mogao sam vidjeti njegovo lice.
Vidio sam tugu, dublju nego što je moja vlastita.
Izgledalo je kao da ga nešto vodi baš do najgorih ladica –
zašto je morao pročitati baš svaku?
Konačno, okrenuo se i pogledao me s drugog kraja sobe,
sa dubokom tugom u očima. Spustio sam glavu, pokrio lice rukama
i ponovno gorko zaplakao. Došao je do mene i zagrlio me.
Mogao je reći toliko toga, ali nije rekao niti riječi. Samo je zaplakao sa mnom.
Tada je otišao natrag prema zidu.
Počevši od početka sobe, uzimao je jednu po jednu ladicu i na svakoj kartici ispisao svoje ime preko mojega.
''Ne!'', povikao sam i pokušao istrgnuti karticu iz njegove ruke.
Njegovo ime ne smije biti na ovim karticama!
Ali bilo je tamo, ispisano crvenom, bogato crvenom, tako tamnom, tako živom...
Isusovo ime, krvlju Njegovom ispisano, pokrilo je moje.
Nježno mi je uzeo karticu. Tužno se nasmješio i nastavio s poslom.
Nikada neću shvatiti kako je to uspio tako brzo dovršiti, ali uskoro je zatvorio i posljednju ladicu s ispravljenim karticama i vratio se k meni.
Prebacio mi je ruku preko ramena i rekao:''Svršeno je.''
Ustao sam i On me izveo iz sobe. Nije bilo ključa na tim vratima.
Trebalo je ispisati još kartica.
''Sve mogu u Kristu, koji me jača.'' – Fil.4,13
Silan Bog
Četvrt sata s Isusom
Nije potrebno puno znati da bi mi se svidjelo -
dosta mi je da me žarko ljubiš.
Ovdje govori jednostavno sa mnom
kao što bi razgovarao s najboljim prijateljem.
Moraš li me za nekoga nešto moliti?
Reci mi njegovo ime i reci mi zatim što želiš da sada za njega učinim.
Traži puno, ne oklijevaj moliti.
Govori mi jednostavno i ispravno o siromašnima koje želiš utješiti,
o bolesnima koje vidiš da trpe,
o zalutalima koje veoma želiš da se vrate na pravi put.
Reci mi za sve barem riječ.
A za sebe, ne trebaš li za sebe neku milost?
Napravi mi, ako to želiš listu sa svime što trebaš i dođi,
čitaj je u mojoj prisutnosti.
Reci mi otvoreno – možda si ponosan, sebičan, nestalan, nemaran...
i moli me tada da ti dođem u pomoć kod malo ili puno nastojanja,
koja činiš da se toga oslobodiš.
Ne stidi se! Ima mnogo pravednih,
puno svetih u nebu koji su imali točno iste pogreške.
Ali oni su molili ponizno i malo po malo uviđali da su od toga slobodni.
I ne oklijevaj moliti za zdravlje,
kao i za sretan ishod tvojih poslova, radnji ili studija.
Sve ti to mogu dati i dajem ti.
Ja želim da me za to moliš sve dok se ne usmjeruje
protiv tvoje svetosti, nego je odobrava i potpomaže.
Što trebaš upravo danas? Što mogu za tebe učiniti?
Kad bi znao koliko želim da ti pomognem!
Nosiš li upravo neki plan u sebi?
Iznesi mi ga. Što te zaokuplja? Što misliš? Što želiš?
Što mogu učiniti za tvog brata, što za tvoju sestru,
tvoje prijatelje, tvoju obitelj, tvoje poglavare?
Što želiš ti za njih napraviti?
A što se mene tiče: nemaš li želju da se ja proslavim?
Ne želiš li svojim prijateljima moći učiniti nešto dobro,
koje možda veoma ljubiš, a koji međutim žive,
a da ne misle na mene?
Reci mi: što danas osobito pobuđuje tvoju pozornost?
Što želiš sasvim čeznutljivo? Kojim sredstvima raspolažeš da to dobiješ?
Reci mi kad ti ne uspije namjera i ja ću ti navesti razloge za neuspjeh.
Ne želiš li me zadobiti za sebe?
Ja sam gospodar nad srcima
i s blagom silom nosim ih tamo gdje mi se sviđa,
a da ne ograničavam njihovu slobodu.
Osjećaš li se možda tužnim ili loše volje?
Ispripovijedi mi u svim pojedinostima što te čini tužnim.
Tko te je ranio?
Tko je uvrijedio tvoju osobnu ljubav?
Tko te je prezreo?
Sve mi priopći i uskoro ćeš tako daleko doći da mi kažeš
da po mom primjeru sve opraštaš i sve zaboravljaš.
Kao nagradu dobit ćeš moj utješiteljski blagoslov.
Bojiš li se možda?
Osjećaš li u svojoj duši onu neodređenu sjetu
koja je doduše neopravdana,
ali ipak ti ne prestaje razdirati srce?
Baci se u ruke moje providnosti.
Ja sam uz tebe, na tvojoj strani.
Vidim sve, čujem sve i nijednog trenutka te ne ostavljam na cjedilu.
Osjećaš li odbojnost kod ljudi koji su te prije voljeli,
koji su te sada zaboravili i udaljili se od tebe,
a da im za to nisi dao ni najmanjeg povoda?
Moli za njih i ja ću ih vratiti na tvoju stranu,
ako ne postaju zaprekom za tvoje posvećenje.
Nemaš li mi možda priopćiti neku radost?
Zašto mi ne dopuštaš da u tom sudjelujem,
budući da sam tvoj prijatelj?
Pripovijedi mi što je kod zadnjeg posjeta kod mene
utješilo tvoje srce i dovelo do smijeha.
Možda si dobio ugodna iznenađenja;
možda si dobio sretne vijesti, pismo, znak naklonosti;
možda si prevladao neku poteškoću,
izišao iz bezizlaznog položaja.
Sve je to moje djelo.
Trebaš mi jednostavno reći:
Hvala Bože moj!
Ne želiš li mi ništa obećati?
Čitam u dubini tvog srca.
Ljude čovjek može lako razočarati, ali Boga ne.
Govori mi sasvim iskreno.
Jesi li čvrsto odlučio ne izlagati se više onoj prigodi za grijeh,
odreći se onog predmeta koji ti škodi,
ne čitati više onu knjigu koja nadražuje tvoju fantaziju,
ne saobraćati više s onim čovjekom koji uznemiruje mir tvoje duše?
Hoćeš li opet biti blag, ljubazan i mio prema onom čovjeku
kojeg si do danas smatrao neprijateljem, jer se ogriješio o tebe?
Sada dobro. Vrati se opet svojim uobičajenim poslovima,
svome radu, svojoj obitelji, svome studiju.
Ali ne zaboravi četvrt sata koji smo oboje ovdje proveli.
Sačuvaj, koliko možeš,
šutnju, skromnost, nutarnju sabranost, ljubav prema bližnjemu.
Ljubi moju Majku, koja je i tvoja.
I vrati se opet sa srcem koje je još više ispunjeno ljubavlju
i koje je još više predano mome Duhu.
Tada ćeš pronaći u mome srcu svaki dan
novu ljubav, nova dobročinstva, nove utjehe.
Poticaji Sv.Antuna Marije Clareta
Svima vama dragim ljudima koji ste ponekad svraćali ovamo
želim iz srca sretnu i u svemu blagoslovljenu 2011.
i svaku slijedeću godinu,
srca neka vam uvijek budu puna radosti, mira, ljubavi, svjetla i dobrote!
Želim vam da svaki dan sa zahvalnošću
možete vidjeti koliko ste i lijepoga doživjeli,
da biste primjetili da i ovaj svijet često može biti lijep.
Ne uvijek, ali ipak često, ako to uspijemo vidjeti,
a to možemo ako su nam srca otvorena
za dobro, ljubav, svjetlost...
Na kraju godine većina nas radi rezime prošle godine
i donosimo nove odluke...
Dani mi prebrzo prolaze i premalo vremena sam provodila
s onima koji su mi najdraži.
Obveza uvijek ima i moramo se s njima nositi,
ali u novoj uistinu želim promjeniti dosta toga
i s onima koji su mi najdragocjeniji
provoditi mnogo više vremena i biti bolja.
Ovaj blog ostaje kao trag jednog perioda života-
dolutala sam ovamo slučajno,
u jednom periodu života
kad sam se osjećala vrlo usamljena - radila sam doma
i nedostajalo mi je druženje s ljudima.
Slučajni klik na jedan link donio mi je obilje snova, nade,
lijepih trenutaka druženja s ljudima
koji slično osjećaju i razmišljaju.
Ali, ovaj ipak nestvarni svijet je nešto
što često nema baš puno veze sa stvarnim životom.
Tu ponekad bježimo od osamljenosti,
neki od nas otvore dušu ovdje,
neki su ovdje nešto što u stvarnom životu nikad nisu,
za njih je ovo bijeg od stvarnosti koja ih svojom težinom guši,
pa su u ovome svijetu netko drugi, sasvim drugačiji...
Osim tempa koji me guši i kronične nestašice vremena,
u mom je stvarnom životu većinom ok.
Nikada ne možemo imati sve,
ali možemo biti sretni s toliko toga što nam je darovano.
Neću brisati postove,
ali odlazim iz blogosfere,
i svima nam želim da u stvarnom životu živimo ispunjeno,
da znamo živjeti na radost ljudima oko sebe,
činiti dobro, ljubiti, prihvaćati mirno sve što nam život donese,
biti dobri ljudi, osobito dobri u svojim obiteljima
i s ljudima koji nas trebaju.
Ostajte mi sretni!
Post je objavljen 31.12.2010. u 18:28 sati.