Pregled posta

događaji bez objašnjenja

- revitalizirani post od 31.12.2010.
Ima nešto čudno što mi nikako ne ide u glavu, kad god se toga sjetim nikako se ne mogu prestati čuditi. Kad sam imao šesnaest i sedamnaest godina imao sma dobro i drago društvo s kojim sam se često viđao. Bile su tu Vlasta Flego i Lidija Veseli, koje su stanovale kuću do kuće u Barutanskom jarku, Iskra Devčić koja je stanovala na Šalati, te Mladen Grbić i Dean Rosenzweig koji su stanovali na uglu Gajeve i Bogovićeve i ja sa stanom na kraju Črnomerca. Viđali smo se gotovo svakodnevno. Vlastini roditelji nisu imali ništa protiv da zasjednemo kod njih, i još su nas uvijek srdačno pogostili, pa smo se kod nje nalazili barem jednom sedmično, a često i dva do tri puta tokom tjedna. Obično smo se rastajali kad već ni zadnji noćni tramvaju nisu vozili, a kako nismo imali ni bicikla, a kamoli da bi netko imao auto, preostajalo nam je samo vratiti se kućama pješice, često po kiši, snijegu ili vraškoj hladnoći. Vlasta i Lidija su ostajale kod kuće, Iskru smo sva trojica otpratili do Langova trga, gdje je ona skretala i sama se uspinjala uzbrdo, Mladen i Dean me napuštali na Trgu Republike, te je meni preostajalo samome otklipsati na Črnomerac. Nikada nisam mjerio ni gledao na karti, ali mora da je riječ o udaljenosti od desetak kilometara za koju je sigurno trebalo više od sat vremena da bi se prevalila, od Barutanskog jarka do Črnomerca, ali to mi tada nije bio nikakav problem. Dapače, čudno mi je, iako se tih druženja dobro sjećam, da smo se nakon svakoga trebali vratiti kući pješke, ali to znam samo kao podatak koji kao da sam pročitao u nekoj povijesnoj knjizi, a ne mogu se prisjetiti ni jedne minute tih putešestvija, kao da se meni nikada nisu dogodile. Putem smo jednako zažareno nastavljali pričati o onome što nas je tada okupiralo, pa nismo ni obraćali pozornost na vrijeme i kuda prolazimo, a kada sam ostajao sam mora da sam upadao u vlastite maštarije uz koje mi je ostatak puta prohujao u trenu.

Da danas moram samo jednom preći pješke od Maksimira do Črnomerca bio bi to takav divovski poduhvat da bih ga se zasigurno dobro sjećao do kraja života.

Jedno od tih ljeta proveo sam s naprtnjačom i vrećom za spavanje na leđima duž jadranske obale i družio se otprilike pet-šest dana s jednom Njemicom, Peggy Schmalenbach. U jesen nakon toga Vlasta Flego je otišla u posjet nekim rođacima u Düsseldorf. Jedne večeri su je mladi rođaci izveli u neki diskoklub. Bila je povelika gužva, pa su zasjeli za stol s nepoznatim ljudima. Jedna od Njemcima iz tog društva oko stola je zamijetila da Vlasta govori nepoznatim jezikom, pa ju je zapitala odakle je. Vlasta reče da je iz Zagreba. Na to Njemica zapita, kad je Vlasta već iz Zagreba, da li pozna Babla Bablića? Kako da ne, reče Vlasta, Bablić mi dolazi barem dva puta tjedno u kuću i sve pojede! Pazi ovamo! Jedina Njemica u cijeloj Njemačkoj koja me je poznavala i jednina naša cura koja se našla u Njemačkoj, a da me je poznavala, našle su se sasvim slučajno za istim stolom u prekrcanom diskoklubu, kao da ih je neka nepoznata sila navodila jednu na drugu! Zar to nije čudno?

Sličnu priču ispričala mi je i supruga. Nakon što su maturirali, jedna njezina prijateljica otišla je u Kanadu, a druga u S.A.D. Nisu bile u vezi niti znale jedna za drugu da su se našle na istom kontinentu. Jednoga dana su ovu iz Kanade prijatelji poveli na put od stotinjak kilometara u neko popularno kupalište na granici s S.A.D.-om, a istoga dana su onu iz S.A.D.-a prijatelji poveli su isto kupalište stotinjak kilometara sjevenije na granici s Kanadom. I tu se njih dvije sasvim slučajno, mjesec dan nakon što su provele četiri godine u istim klupama, nađu na bazenu na kanadsko-američkoj granici. Pokušajte izračunati koliko je vjerojatnost da se tako nešto dogodi, a ipak se dogodilo.

Sličnu priču ima i Nikola Babić-Praljak, ali sam zaboravio pojedinosti. Uglavnom, nađe se on nekim poslom u Švicarskoj, pa svrne u neki dućan, a unutra se vrzma neki tip koji mu izgleda vraški poznat jer sliči na njegovog bratića koji inače živi u Belgiji i nisu se vidjeli ni čuli barem desetak godina. Istovremeno se taj bratić iz Belgije nađe nekim neočekivanim spletom okolnosti u nekom dućanu u Švicarskoj i naleti na tipa koji mu izgleda jako poznat, podsjeća ga na nekoga, ali se prvo ne može sjetiti koga, a kasnije misli da je nemoguće da to bude onaj na kojega naliči. Nakon što su desetak minuta razgovarali, obojica ne vjerujući da je moguće ono što im se upravo događalo, ipak dođu do toga do su oni bratići, samo što su u međuvremenu od posljednjeg susreta malo poodrasli.

Uostalom, gotovo svatko zna neku sličnu priču u kojoj je ili sam sudjelovao ili joj bio neposredni sjedok.

I sad pokušajte protumačiti bilo koji od navedenih događaja. Tumačenja mogu biti fantastična, ali je pravo tumačenje još fantastičnije – naprosto nema objašnjenja. Nasuprot onome što mora imati objašnjenje i sigurno ga ima, ali su nam ta rješenja nepoznata ili za sada nedohvatljiva, postoje i oni slični fenomeni i događaji koji su bitno drugačiji. Neke se stvari dogode naprosto tako, bez razloga. Pokušavamo li naći razloge ondje gdje ih nema, sistem ondje gdje ne postoji, objašnjenje ondje gdje se nema što objasniti, možemo se samo sluditi, iskonstruirati fantastična tumačenja od djelovanja viših sila do teorija zavjere, pa ćemo umjesto da budemo pametniji bivati samo bedastiji, a to nikome nije ni potrebno ni korisno.








Post je objavljen 02.11.2015. u 10:03 sati.