Čini mi se kako je svaka stanica mog tijela naelektrizirana, nabijena nekim čudnim nabojem, kombinacija nestrpljenja i osjećaja da sanjano postaje stvarno pravi vrtloge u umu, a srce treperi u ritmu koji valjda jedino bubnjar na nekom dobrom rock koncertu može oponašati...
Da, znam , još samo malo i bit će uistinu onoliko moj koliko sam poželjela. Sve sitne zamke, igrice riječima, pogledi , tišine;ono fino kruženje u Igri kroz slučajne susrete, naizgled nebitne kave , povremeno druženje u sigurnom okruženju poznanika dovelo je do krajnjeg cilja –večer samo za nas...
Formalan poziv na kazališnu predstavu o kojoj smo oboje izrazili visoko mišljenje i utvrdili neophodnost gledanja iste u svrhu postizanja umjetičkog prosvjetljenja tjera me na smijeh-ako je i jedno uistinu imalo na umu išta vezano uz pomenuti događaj, mirno ću prošetati preko usijanog kamenja.
No, kurtoazija Igrice i civilizacijske norme su zadovoljene, i evo laganih drhtaja u korjenu kralježnice- lovac i lovina se stapaju u slatkom isčekivanju...
Lagano mu prilazim „korakom rimske božice“ kako bi to opisao Pjesnik-dok ženka u mom sustavu želi samo što prije osvojiti mužjaka-ili mu se predati bez zadržavanja...
Hmm, taj sjaj u očima , lagani nemir za koji misli kako ga ne primjećujem dok izmjenjujemo fraze odgovara frekvenciji mog tijela. Srećom, ne čita mi misli –možda bi se i osupnuo da može-ne vjerujem kako od dame očekuje tako pakleno vruće sličice što sam ih složila u glavi-ili ga ipak potcjenjujem?
Onaj ključni dodir koljenima da bi propustili zakašnjelog gledatelja je istog časa isključio sve ostalo i natjerao ga da odbaci masku uglađenog gospodina. Idemo do mene? Pitanje, konstatacija, zapovijed? Ma nebitno, šaptom izgovoreno da i bljesak pogleda bio je dovoljan da mu ruka krene ka mom koljenu i laganim dodirom definira neizrečeno...
Kako ukalupiti u riječi onaj tren kad me obuhvatio, utkao se u mene i spustio usne na moje?Mogu li vatru i vihor pretvoriti u rijeku slika? Ta četiri vrela dlana i dva sirovom i nezaustavljivom strašću nošena tijela imaju svoj poseban izričaj...
Posjednički poljupci na vratu, prsti što trgaju sve što ih priječi da osjete koliko sam spremna, sjedinjenje i eksplozija u zajedničkom kriku...A poslije, sati pomnog istraživaja i nježnosti...I ponovo pakleno usijanje, osjećaj punine kad ga stežem bedrima i pratim zaigranim kukovima, dok se oboje hvatamo za rubove svijesti u pokušaju da još samo malo odgodimo plimu...
Negdje u ranom i neispavanom jutru oboje priznajemo kako pojma nemamo o sadržaju prvog čina predstave što smo ga uspjeli odgledati i razdragano se smijemo sami sebi upetljani jedno u drugo...
Post je objavljen 31.12.2010. u 00:01 sati.