Pregled posta

DANI 29-31, 23.-25.12.2010. – Kako se ufurati u Božić na plaži? (Koh Muk, Tajland)

Namjeravali smo na Koh Muku ostati samo dvije noći. Tek toliko da se malo priberemo. I nastaviti dalje na neki drugi otok. A onda smo se ulijenili. Plaža tako djeluje na čovjeka. Nismo se htjeli opet pakirati. I na kraju smo na Muku ostali četiri noći.
Plaža je pješčana, ali nije Bog zna što. Daleko od onoga što sam očekivao. No, uvijek treba gledati i dobru stranu, a ja uvijek volim reći da uvijek u nečemu lošem ima i nečeg dobrog. Za razliku od Charlieja, koji je vječito bio krcat iz dana u dan i svakog su dana jedni gosti odlazili i bivali odmah nadomješteni drugima, naš Sawaddee Resort je bio svaki dan poluprazan i daleko mirniji. Jedna poveća britanska obitelji koja je zauzela čak tri bungalova i koja je izgledala kao da su ovdje već tjednima. Posljednji dan pridružila nam se i jedna poveća skandinavska obitelj. Nisam otkrio da li su bili Danci, Šveđani ili Norvežani, ali iz dana u dan sam sve više otkrivao da je Koh Muk veoma popularan među Skandinavcima.
Naš dio plaže je bio pust i miran, što se posebice osjećalo predvečer i po noći kada se moglo uživati u zvucima valova kako se razbijaju o pješčanu plažu udaljenu svega dvadesetak metara od našeg bungalova. Po noći bi horizont u daljini bio osvjetljen svijetlima resorta na Koh Kradanu i Koh Ngaiju te ponekim svjetionikom. Tada bi se, također, u našoj uvali preko noći usidrile jedrilice podsjećajući mene i sisterku na domovinu i naš Jadran. Ah, kako bi bilo lijepo sad unajmiti jednu jedrilicu sa skiperom i jedriti oko tajlandskih otoka i pristajati u djevičanskim uvalama!
Najbliže što smo se mi približili plovidbi po moru je bilo obično rentanje kanua. Odmah prvi dan ujutro krenuli smo sisterka i ja kanuom u kratko istraživanje okolice. Uz impozantno visoke i strme vapnenačke stijene uputili smo se prema dvadesetak minuta udaljenoj Tham Morakot, ili Tirkiznoj špilji, jedinoj turističkoj atrakciji na otoku. Kao takvoj, na ulazu nas je dočekalo mnoštvo brodica, što većih što manjih, i na desetke turista koji su svi uporno u isto vrijeme odlučili se nagurati u špilju. Kroz maleni i niski otvor u stijenama ulazi se u špilju koja u igri svijetla i sjene poprima tirkiznu boju. Sa stropa vise stalaktiti. S mnoštvom drugih ušao sam plivajući, a onda su jedan za drugim svi nestali u potpuno mračnom tunelu na kraju kojeg bi se trebala naći laguna sa svih strana okružena visokim stijenama i tek malim otvorom u sredini. Odlučio sam ne ići dalje jer tko zna što se u mraku u vodi može nalaziti. Putem do špilje već smo bili vidjeli more krcato meduzama (nikada ih nisam vidio toliko na jednom mjestu), a jednu sam skoro «očešao» i plivajući u špilji. A kakve li su to bile meduze! Velike kakve u životu nisam nikada vidio. Neke u promjeru i veće od pola metra. Nije to ništa čudno jer su južna mora čuvena po stvorenjima mnogo većima od onih koja mi nalazimo u našem Jadranskom moru. Ušli smo još jednom u špilju, ovaj put u kanuu, i okrenuli se natrag prema resortu.
Osim na plaži, vrijeme smo kratili i tajlandskim masažama koje su u pravilu daleko od onih tradicionalnih i više su prilgođene turistima. Pritisak je puno slabiji i manje bolan, nego kod onih masaža na koje se nailazi u manje turističkim mjestima.
Što se tiče hrane, nismo imali prevelik izbor. Manje više sve se svodilo na lignje, škampe i ribu u nekoliko varijanti, a ako nije na tanjuru bila morska hrana, onda je to gotovo isključivo bila piletina. Iako je sve odreda bilo svježe, bez obzira da li smo jeli u restoranu našeg resorta ili u nekom susjednom, poput malenog obiteljskog restorana na vrhu stijena s prekrasnim pogledom na plažu i Andamansko more u suton, u usporedbi s primjerice Burmom jela su količinski siromašna i precijenjena. Zahvaljujući prejakom bahtu. Na primjer, jedan komadić grilane ribe ili lignje – 100 bahta (18 kuna); porcija riže – oko 30 bahta (5,50 kuna); tajlandsko pivo – 50 bahta (9 kuna). U konačnici, malo previše za jedan običan obrok u Tajlandu...
Božić nam je protekao mirno. Osim malo božićnih pjesama preko zvučnika i velikog natpisa 'Merry Christmas' u Charlie Resortu te jadnookićenog božićnog drvca u našem, teško bi se moglo pogoditi da je božićno vrijeme. Sunce, plaža, more, preko 30 stupnjeva, ljudi u kupaćima –nije baš slika Božića na koju smo mi Europljani navikli. I nemoguće se ufurati da je Božić. A za mene, koji volim sav onaj kič, konzumerizam i kaos Božića, iako sam svakog Božića uvijek bijesan jer se većina posla oko Božića obično prebaci na mene, odmah jasno govorim - ovo je prvi i posljednji Božić na toplom! Nije ovo moja 'šalica čaja', kako bi rekli Englezi.