Pregled posta

DAN 25, 19.12.2010. – Spavanje u diskoklubu (iz Kuala Lumpura za Cameron Highlands, Malezija)

Kada probdiješ noć, naravno da ćeš izgubiti cijelo sljedeće jutro spavajući. Iako je vjerovatno tako zazvučalo, nismo mi bili u nikakvom izlasku. Izlazak je došao k nama. Kada smo se sinoć vratili u hotel, imali smo što vidjeti i čuti. Kuća do Tiare je nekakav techno/house diskoklub, a s obzirom da je većina zgrada u ovom dijelu svijeta loše građena i zidovi su im često jako tanki, zvuk se prelijevao čitavom ulicom. Naravno, kako je Tiara odmah do, najbolje se muzika čula upravo u našem hostelu. Jer ni diskoklub ni naš hostel nemaju, of kors, zvučnu izolaciju. Oko ponoći sam izašao na ulicu da vidim da li ima naznaka do kada bi ova ludnica mogla potrajati. Ali imao sam što vidjeti – preko puta Tiare otvorio se još jedan, jednako treštavi, diskoklub. Sa svih strana dopirala je glasna muzika, a u sobi je bilo kao da smo na podiju diskokluba. Falila nam je samo ona svjetleća kugla iznad glave. Čepići u ušima ne pomažu. Još uvijek se čuje muzika, a osjeća se i vibracija od siline zvuka. Jebem ti, iskustvo je jedinstveno i nezaboravno.
«See you next year!», pozdravlja nas vlasnik Tiare kada oko podneva napuštamo hostel u smjeru autobusnog kolodvora.
Hahaha, dobar mu je ovaj vic. Ovaj hostel, a gotovo sam uvjeren i Kuala Lumpur uopće, više me neće vidjeti.
A autobusnom kolodvoru Bukit Jalil nedostaju navodnici. Nije to nikakav kolodvor, već jedan običan veliki parking uz nekakav stadion na periferiji grada, na kojem stoji jedan veliki šator s improviziranim šalterima raznih prijevozničkih kompanija te uz njega improvizirana stajališta za buseve. Nema perona, već na karti je napisan broj registarske tablice pa ti sad pronađi svoj bus.
Nekada se autobusni kolodvor nalazio u samom centru grada. Puduraya je i meni prije četiri godine bila dolazna i odlazna točka iz Kuala Lumpura. Ali još sam jučer ujutro primjetio da se taj glavni kualalumpurški autobusni kolodvor obnavlja. I zato su vjerovatno morali improvizirati na potpuno drugom kraju grada.
Bus za Cameron Highlands pronalazimo dosta brzo. Par vrludanja oko parkiranih autobusa i vrlo brzo uspijevamo «upecati» našu registarsku tablicu. Bus je VIP od 32 sjedala, odnosno bolje reći od 32 fotelje. Ali, a u ovom dijelu svijetu 'ali' je vrlo česta riječ, u njemu je tek jedna osoba. Starija Indijka. Prema voznom redu bus bi trebao krenuti za 15-tak minuta. U 13:30 još uvijek smo samo nas dvoje i ona starija Indijka. Vozača ni na vidiku. A trebali bismo krenuti.
Bus do, druge kompanije, također ide za Cameron Highlands, ali on je skoro pa pun. I svi backpackeri idu u njega, a u naš nitko. Postajem nemiran jer bi lako, zbog nedostatka putnika, mogli otkazati ovaj naš polazak. Ipak je ovo Azija.
Odlazim do šaltera ove druge prijevozničke kompanije i saznajem da mjesta na busu još uvijek ima. Što da radim? Malo prije dva i vozača još uvijek nema. Odlazim, već pomalo ljut, do šaltera na kojem sam jučer kupio karte i na kojem još uvijek uredno stoji natpis 'Cameron 1:30pm'. Prodavačica me pokušava smiriti uvjeravajući me da ćemo ubrzo krenuti, ali da još malo treba sačekati eventualne putnike jer nas je u busu malo. Zar ćemo fuckin' čekati unedogled te EVENTUALNE putnike?! Odlučujem ju malo pritisnuti i kartama joj mašem pred nosom:
«Refund!».
'Povrat novca' je ovdje magična riječ jer nitko ne želi izgubiti putnike pa makar ih bilo i samo troje u busu. Pet minuta kasnije vozač čudnovato dolazi i mi napokon krećemo.
Cameron Highlands nije bio moja prva destinacija kada sam planirao putovanje. Zapravo, još prije četiri godine namjeravao sam posjetiti Cameron Highlands i kišnu šumu Taman Negara. Ideja posebice o posjeti ove druge već mi je četiri godine u glavi. No, još uvijek je kišno razdoblje u Maleziji i trekking po prašumi bi bio dosta nezgodan. Mokro je, teren je vrlo sklizak, a pijavica ima u izobilju. Nakon nekoliko savjeta odlučio sam izbaciti Taman Negaru i otići u Cameron Highlands, mjesto poznato po plantažama najboljeg čaja u Maleziji. Presudila je i činjenica da je iz Camerona puno lakše dokopati se kasnije Tajlanda, nego iz Taman Negare.
Kako se bus penje u brda, pejzaž je sve zeleniji i šume su sve gušće. Ali i kiša počinje sve jače padati. Ubrzo se spušta mrak.
«Koliko do Camerona?», pitao sam još u Kuala Lumpuru na onom improviziranom autobusnom kolodvoru.
«Četiri sata.», dobio sam odgovor.
Znam da u ovom dijelu svijeta vrijeme baš i nema nekakvu veliku vrijednost i da će ti nerjetko lagati u lice. I još s osmjehom. A kad mi kažu četiri sata, ja uvijek kalkuliram pet.
I zaista pet sati kasnije napokon stižemo u Tanah Ratu, jedno od dva veća naselja u Cameronu. Drugo je Brinchang i to je mjesto bez urbanističkog plana gdje se posljednjih godina gradilo bez zastoja. Uglavnom je riječ o velikim hotelskim blokovima, a svoje je mjesto ovdje u planinama pronšao i KFC. Nasuprot Brinchangu, tek 14km udaljena Tanah Rata je mirnija i intimnija, s manjim hotelima, a mjestom još uvijek dominira kolonijalna arhitektura, ili bolje reći imitacija kolonijalne arhitekture. S jedne strane sve izgleda nekako alpski (nedostaje samo snijeg koji ovdje nikada ne pada, a temperature nikada ne idu preko 22 kao ni ispod 10 Celzijaca), a s druge strane pojedine zgrade izgledaju kao da su «pobjegle» iz nekog sela središnje Engleske. Vrlo pitomo.
Temperatura je trenutno ugodnih oko 15 stupnjeva i mogu reći da je ovo vjerovatno jedino mjesto u Maleziji u kojem bih eventualno mogao živjeti. 'Eventualno' je ključna riječ.
Glavna ulica je niz trgovina i restorana, od onih malezijske, indijske i kineske kuhinje do zapadnjačkih, a svoje je mjesto u Tanah Rati pronašao i Starbucks te Marybrown, lanac brze hrane. U jednon od ovih restorana večeram jedan od najboljih (i najmekših) steakova koje sam probao u životu.
Cameronian Inn je no-frills smještaj, pet minuta hoda od glavne ulice Tanah Rate, a cijeli je toliko čist da možeš gledati svoj odraz u podnim pločicama. I jeftin. Drago mi je da je Kuala Lumpur u svakom pogledu iza nas.