Pregled posta

DAN 23, 17.12.2010. – Grad robnih kuća (Singapur)

Kada netko spomene Singapur, odmah se pomišlja na grad i nerjetko se misli da je ovaj grad-država vrlo malen. Često ga se uspoređuje s Monakom. No, Republika Singapur u stvarnosti ima čak 710 km2, ili gotovo dva naša otoka Krka. A Monako sitnih 2km2 površine.
Oko pola sata vožnje od centra grada nalazi se neki drugi Singapur, Singapur ribarskih lučica, plaža i jednostavnih obalnih šetnica. Ovo je Singapur koji se ne viđa u prospektima. Singapur nebodera i shopping centara ostavljamo nakratko iza sebe. On se vidi tamo negdje u daljini.
Šećemo Changijem na krajnjem sjeveroistočnom kraju singapurskog otoka. Aerodrom je u neposrednoj blizini, ali unatoč tome ovdje vlada mir. Nema nebodera. Najviša zgrada ima tri ili četiri kata i uglavnom je riječ o stambenoj četvrti. I sve te stambene zgrade djeluju veoma skladno. Izgledom podsjećaju malo na Englesku. Kada ih vidim takve, uvijek se zapitam: «Zašto kod nas ljudi kupe stan s balkonom ako ga misle zagraditi?!». I onda kod nas na gotovo svakoj stambenoj zgradi imaš normalne balkone, pa balkone zatvorene na ovaj način, pa na onaj način... Naši stambeni blokovi su pravi cirkus. Kada malo pogledaš i razmisliš, upitaš se koliko se mi uopće razlikujemo od cigana?
Ovdje toga nema. Vjerovatno je zabranjeno mijenjati vanjski izgled zgrada i uvjeren sam da i ovdje postoji neka kazna od barem 1000 sida.
Posjećujemo najprije Changi Prison Museum u spomen na japansku okupaciju Singapura u Drugom svjetskom ratu, a potom nakon ručka u jednom od jednostavnih restorana koji se nalaze duž glavne ulice u Changiju (i koji su daleko jeftiniji od onih na dokovima u središtu grada), šećemo parkom uz obalu. Ribarske brodice stoje usidrene u lučici, transportne brodice prevoze putnike na Pulau Ubin, zeleni otok koji se nalazi na desetak minuta vožnje od Changija. Otočić pripada Singapuru i cijeli je prekriven prašumom. Na njemu je jedno naselje gdje se može unajmiti bicikl za vožnju oko otoka. Ali mi nemamo vremena za Pulau Ubin i moramo se zadovoljiti jedino pogledom na njega koji otkriva da se zaista radi o zelenoj oazi i da se poput Changija doima kao da ovo nije Singapur.
Nastavljamo šetnju plažom, iako se ova nekoliko kilometara duga, ali tek nekoliko metara široka nakupina pijeska može uopće nazvati plažom. More ima čudnu smeđu boju, a za razliku od središta Singapura, ovdje se može pronaći i nešto smeća. Ipak to ne sprečava dječurliju da se ohlade u vodi. Stariji i pametniji vrijeme provode u hladu stabala na prostiraču uz plaž uz košare s hranom i pićem. Ovo je za Singapurce idealno mjesto za piknik. Tu je i neka školska ekskurzija koja kampira uz plažu.
Natrag u središtu grada «bacamo» se na shopping centre. Nije nam cilj išta kupovati, ne toliko zbog novca, koliko zbog činjenice da u torbama skoro da i nemamo mjesta (zapravo sisterka uz nekoliko donešenih torbica i pet pari cipela uopće ni nema mjesta), već želimo još malo istražiti tu singapursku kulturu shopinčarenja i vidjeti što se uopće nudi u Singapuru. Odgovor je – što god da zamisliš, ovdje ćeš to pronaći. No, s ojačanim singapurskim dolarom i većim porezima, Singapur nije ono što je bio. Posebice kada je riječ o elektronici čije se cijene kreću otprilike kao i kod nas. Funan IT Mall je robna kuća od nekih sedam-osam katova isključivo s elektronikom. Orchard Road je nekoliko kilometara duga glavna shopping ulica prepuna robnih kuća – Orchard Plaza, Orchard Point, Orchard Central, Robinson... Niti jedna od ovih robnih kuća nema kat, dva ili tri. Svaka od njih je mega robna kuća. Paragon je primjerice robna kuća od nekih šest-sedam katova u kojima ima mjesta isključivo za trgovine velikih marki poput Guccija, Armanija, Burberryja i sličnih. Takashiyama je japanska robna kuća koja se sastoji od tri međusobno povezane zgrade, svaka od nekoliko katova. Vrhunac je robna kuća koja ima dva kata pod zemljom te čak 12 katova nad zemljom! Toliko je velika da postoje i vanjske pokretne stepenice koje primjerice direktno povezuju prvi s četvrtim ili četvrti sa sedmim katom – za one čiji je tražena trgovina negdje pri vrhu da ne moraju ići kat po kat i gubiti vrijeme. Na vrhu su restorani s terasama odakle se pruža prekrasan (i besplatan) pogled na grad ispod.
«U Singapuru nije potreban Eiffelov toranj. Dovoljno se popeti na zadnji kat neke robne kuće i voila – pogled iz zraka!», primjećuje sisterka.
Dolje na ulici kako pada mrak, pale se božićne lampice. Sve je okićeno. Ako mogu primjetiti, malo previše kiča. Božićna drvca na svakom su koraku. Svaka robna kuća ih ima nekoliko. Tu i tamo neki zbor pjeva božićne pjesme. Jingle Bells na 35 stupnjeva i u kratkim rukavima – fuckin' je čudno. Kao da sam u nekakvom paralelnom svijetu u kojem je sve izokrenuto i «malo» drugačije. Uopće nemam osjećaj da je za nekoliko dana Božić i sorry, ali nikako se ne mogu ufurati u Božić na toplom.
Da zaključim priču oko shoppinga u Singapuru, Amerika Singapuru nije ni do gležnjeva, a Seoul mu je tek negdje do koljena. Zaista, veće potrošačko društvo od Singapura nisam i vjerovatno neću vidjeti. Ali opet, to sam nedavno rekao i za Seoul pa evo...
U hostelu uzimamo stvari i put autobusnog kolodvora. Hmmm, kolodvora? Singapur ima nekoliko mjesta odakle autobusi kreću prema Maleziji i Tajlandu, ali teško da se mogu nazvati kolodvorima. Kovan je tako običan parking iza, of course, jedne od robnih kuća. Bus pronalazimo bez problema – jedan jedini čeka na parkingu. I čim je vozač upalio motor, odmah nam je jasno zašto je jedini bio slobodan. Sav se klima i bruji da je spavanje od buke nemoguće. Sjedala su široka, ali već posve uništena. U usporedbi s Burmom ovo je zaista VIP bus, ali za Singapur ovo je daleko ispod standarda. A ni cijena nije mala. Ipak, nakon svih onih buseva po Burmi, ovaj je melem za moje guzove. Nakon skroz tvrdih sjedala po burmanskim busevima (gdje sam često pod guzicu znao staviti vreću za spavanje), ovdje unatoč svemu imam osjećaj kao da mi netko šest sati liže guzicu.
Pola sata kasnije već je granica. Prostrani moderni terminal. Svatko mora svu prtljagu maknuti s busa i proći s njom pješke kroz kontrolu putovnica. Sve je brzo i bezbolno, iako malo gužvasto jer se Malezijci masovno u ove kasne večernje sate vraćaju s posla u Singapuru. I onda bus prelazi most preko Johorskog tjesnaca i napuštamo Singapur. Ulazimo u Maleziju.