Pregled posta

DAN 20, 14.12.2010. – Natrag u buku i smrad (Yangon, Burma)

Ne mogu reći da sam se u Burmi baš naspavao. Kada bih i mogao spavati duže, onda me redovito probudi buka s ulice ili danje svjetlo (zavjese su ovdje znanstvena fantastika) ili oboje, što je i najčešće slučaj.
A bilo je i dana kada sam se morao probuditi rano. Takav je dan i danas. Vani je još mrkli mrak. Tek slabašne električne svjetiljke osvjetljavaju stazu između bungalova. I dalje se čuje razbijanje valova o pješčanu plažu. Vjetra nema, ali je jutros hladnije nego bilo koji od prethodnih dana. Rikšaš, koji me je prije četiri dana dovezao u hotel, prema dogovoru me čeka na recepciji.
U selu, iako će trgovine biti zatvorene barem još sat vremena, mnoštvo je ljudi. Svi se guraju oko jedinog direktnog busa za Yangon. Pripremljen na istu onu krntiju od neki dan, ugodno sam iznenađen kada se preda mnom stvorila krntija, ali ne s klupama, već sa sjedalima. Ok, tkanina je toliko izlizana da opet šest sati peglaš guzicu skoro pa na goloj dasci, ali moglo je biti i gore. U svakoj negativnoj stvari valja pronaći barem neku pozitivnu sitnicu – to je formula putovanja ne samo po Burmi, već i po drugim sličnim zemljama.
Krntija je dupkom puna. Opet ima ljudi i na onim niskim plastičnim stolcima. A onda kojih sat vremena prije Yangona naša dupkom puna krntija nailazi na drugu dupkom punu krntiju u kvaru. I umjesto da prihvati samo onoliko putnika koliko može, prihvaća sve. I naša dupkom puna krntija sada postaje dvodupkom puna. Ljudi su natisnuti poput sardina u konzervi, a tu su danas i čak četiri člana posade. U bilo kojem normalnom dijelu svijeta ovaj posao bi obavljala jedna osoba. No, ovdje, u zemlji od 47 milijuna stanovnika, treba naći posao za svakoga. Tako danas jedan vozi, drugi je kondukter i naplaćuje karte, treći pomaže putnicima pri ulazu ili izlazu, a četvrti sjedi i broji koze uz cestu.
Motor naše krntije sa svakim novim metrom ispušta sve čudnije zvukove. Treba potegnuti skoro sto ljudi u busu koji je namijenjen za njih četrdesetak. Hvala nebesima da se uskoro ukazao Yangon jer da je još koji kilometar više, i ova bi krntija sigurno izdahnula.
S još uvijek jasnom slikom Bangkoka pred očima, od Yangona kao još jednog višemilijunskog jugoistočnoazijskog grada očekivao sam nepodnošljivi smrad, vrućinu i vlagu u zraku te sindrom pećnice. Suprotno tome, ovaj šestmilijunski grad dočekao me manje smrdljiv, manje vruć i manje vlažan, a čak mu se vidi i plavo nebo i sunce što je u Bangkoku nevjerovatna pojava.
S Austrijancem Klausom, kojeg sam upoznao u hotelu u Ngwe Saungu i koji je istom krntijom došao u Yangon, dijelim taksi do centra. A centar Yangona je Sule Paya pagoda i izgrađena je tako da zapravo ima svrhu kružnog toka. Malo koji se grad može pohvaliti da ima višestoljetnu pagodu kao kružni tok.
U blizini je i Okinawa Guesthouse, koji u Lonely Planetu ima jako dobre kritike, a u stvarnosti je jedino malo bolja od rupe. Soba je krletka s kupaonicom tek u hodniku koja je zajednička svim sobama na katu i u kojoj nema tople vode! Cijeli guesthouse nema uopće tople vode. A i soba je prašnjava s paučinastim električnim lampama. Cijena – devet dolara! Bez premca najlošiji i, s obzirom na «kvalitetu», najskuplji smještaj na mom putovanju po Burmi. Ali tu se plaća lokacija s obzirom da je Sule Paya tek pedesetak metara od Okinawe. Odlučujem ovdje pregrmiti jednu noć i ne gubiti dragocjeno vrijeme u evenualnoj potrazi za novim hotelom u Yangonu.
Što još reći o ovom gradu? Šećem njegovim centrom i gledam mix stilova koji nikako ne idu jedan uz drugi. Toliko tipično za velike gradove u zemljama trećeg svijeta. Podsjeća me to kada imaš puzzle i onda tražiš i tražiš one prave koje će se savršeno uklopiti, ali uvijek ti nekako u ruke dolaze puzzle koje su nespojive. Takav je Yangon: stare kolonijalne kuće, potpuno oronule jer se ovdje nažalost želi izbrisati svaki podsjetnik na britansku kolonijalnu vlast pa se ne ulaže u njihovu obnovu; potom nekakvi ludi eksperimenti sa soc-arhitekturom u kojoj vlada beton; onda moderna arhitektura stakla (stakla su naravno zamazana jer otkad su ta stakla postavljena na zgrade nije ih se pralo); i na kraju tu je i pokoja drvena straćara. Sve to u Yangonu stoji jedno uz drugo. A ulice su neravne, pločnici na mnogim mjestima napuknuti pa čovjek ima direktan pristup otvorenoj kanalizaciji ako mu prigusti.
Pokušavam na trenutak pobjeći od pržećeg sunca i pronaći neku hladovinu. Nailazim na Mahabandoola Garden u samom srcu grada. Palme, travnjak – isprva se doima vrlo lijepo i idilično. Ali malo detaljniji pogled i slika je drugačija – travnjak je pun smeća, klupe prljave i prašnjave, fontane već desetljećima nisu okusile vodu. I onda mi dolazi mlada Burmanka i pokazuje papirić da se plaća ulaznica od 500 kyata. Zapravo, samo stranci plaćaju ulaznicu dok Burmancima je ulaz slobodan. Iako je riječ o vrlo maloj cifri (tek nešto više od pola dolara), iz principa joj ne dajem novac i ljutito se okrećem i odlazim. Ovi ljudi misle da su stranci budale puni novca kojima se bilo što može naplatiti. Ionako stranci u Burmi sve plaćaju i pet-šest puta skuplje od lokalaca. Tzv. tarife za strance. U Baganu sam primjerice bio preskočio njegov arheološki muzej jer Burmanci ulaznicu plaćaju 500 kyata, a stranci čak deset puta više!
Umjesto parka odmor pronalazim u Strandu, hotelu petozvjezdašu, ostatku kolonijalnog razdoblja. Pokušavajući ne razmišljati o sobama u kojima je noćenje između petsto i tisuću dolara, u hotelskom baru, istom u kojem su koktele između ostalih pili i George Orwell, Oliver Stone i Mick Jagger, u ruci mi se brzo našao koktel zanimljiva imena – Stranded in Paradise. Iako Yangon baš i nije nekakav raj, oprostit ću im ovaj naziv jer je ovaj koktel od ruma, juicea od limuna i naranče vjerovatno najbolji kojeg sam u životu popio. Bez obzira na cijenu od osam dolara. Zato sam i pojeo čitavu posudicu kikirikija koju su mi s koktelom stavili na stol.
U sumrak odlazim taxijem do najvažnije građevine u gradu – Shwedagon pagode. Nije to samo najvažnija građevina u Yangonu, već i u čitavoj Burmi i kažu da svaki Burmanac mora barem jednom u životu doći u Yangon i posjetiti Shwedagon. Kao što je to slučaj sa svakom pagodom u ovoj zemlji, i ovu su mali milijun puta obnavljali, pregrađivali i dograđivali da danas zapravo nitko točno ne zna koliko je točno stara Shwedagon pagoda. Oni najoptimističniji drže da je pagoda stara čak 2500 godina! Bilo kako bilo, znamo sa sigurnošću da ovdje stoji barem od 14. stoljeća. Pagoda je impresivna i sa svojih gotovo sto metara visine, a još je smještena i na malom brežuljku, dominira panoramom Yangona. Utrošeno je u njenu gradnju nekoliko tona zlata i gotovo 80,000 dijamanata i drugog dragog kamenja. Po danu zlato blješti od sunca, a u sumrak mijenja boju u narančasto-crvenu. Posebno je lijepa slika na obližnjem prirodnom jezeru Kandawgyi na čijoj se površini ocrtava Shwedagon.
Radim nekoliko krugova oko pagode. U zraku se osjeća miris mirisnih štapića. Miješaju se zvukovi raznih molitvi i zvuk zvona i gongova. Većina ljudi su ovdje lokalci. Cijele obitelji dolaze na molitvu, a potom na ugodnu šetnju oko pagode, naravno uvijek krečući se u smjeru kazaljke na satu. Takva je budistička tradicija. Prijatelji dolaze u Swedagon na molitvu, šetnju, ali i na dozu trača. Promatrajući taj svijet lako je zaključiti da Shwedagon ima za lokalce i značaj poput parka, odnosno neke šetnice. U sumrak kada temperatura postaje jako ugodna.
Ima naravno i turista, najviše paket-aranžmanaca, i jedini koji se dreče na ovom duhovnom mjestu su njihovi vodiči koji svoje gomile pokušavaju držati pod kontrolom.