Pregled posta

DAN 14, 08.12.2010. – Santa Claus, oops, mislio sam reći general Than Shwe, dolazi u grad (Bagan, Burma)

«General Than Shwe dolazi u Bagan.», govori mi Aung, moj današnji kočijaš, na način kao da govori 'Santa Claus is coming to town'. Pokazuje mi ljude koji rade uz cestu i čiste korov da general može reći kako je Bagan lijep.
«Da li dobivaju plaću za čišćenje?», pitam ga.
«Plaću?», Aung se smije, vjerovatno misleći kako su stranci glupi: «Nema plaće. Radna akcija. Sve za generala. Bagan mora biti lijep.»
Osjeća se sarkazam u njegovom glasu. Još uvijek plašljivi sarkazam, ali sarkazam.
General Than Shwe glavni je kočijaš ove zemlje već više od dvadeset godina. Dolazi u Bagan, ali nitko ne zna kada točno ni koliko dugo će ostati. Sigurnosti radi.
«Za par tjedana opet će sve biti u žbunju. Kao da general nikada nije ni bio tu.», dodaje pokazujući prstom na uzaludan posao čišćenja korova uz cestu, farbanja ograda i slično.
Osjećajući njegovo nezadovoljstvo sadašnjom vlasti, pokrećem temu koju je opasno pokretati u Burmi. Špijuna ima posvuda i nikada ne znaš tko te sluša. No, dok naša kočija polako ide prema novim hramovima, teško je da te u vožnji netko sluša.
«Aung San Suu Kyi?», kratko ga pitam.
«Aung San Suu Kyi jako volimo. Narod je za nju. Ne za generale.», osjećam kako mu glas postaje sve veseliji kada se spomene 'Dama', kako u Burmi odmilja nazivaju Aung San Suu Kyi.
«Voliš li živjeti u Burmi? Misliš da će uskoro biti promjene?», pitam ga.
«Burma je moja zemlja. Promjene? Doći će, ali ne tako skoro. Možda kroz tri godine.», glas mu opet poprima tužan ton. Dodaje: «Narod je dosta pasivan.».
Ovo mi je poznato. Hrvatska i Burma su nebo i zemlja, ali bez obzira na sve, imaju jednu poveznicu – pasivnost naroda. Iskreno, ne znam što se i našima treba servirati da napokon polude i dignu se na noge.
Sada mi je žao što nisam kupio onaj posljednji broj Economista koji sam vidio u knjižari na kualalumpurškom aerodromu, a u kojem se govorilo o Aung San Suu Kyi i njenom konačnom puštanju iz kućnog pritvora.
Približavamo se prvim hramovima. Kako mi je namjera danas posjetiti udaljenije i uglavnom manje posjećene hramove, a ceste do njih su najčešće pjeskovite i prolaze kroz polja, jednostavno sam zaključio da je bolje unajmiti kočiju s konjem i kočijašem, nego se po pijesku mučiti na biciklu. Aung je «moj» cijeli dan za samo 15 dolara i gdje god da ja kažem, tamo će me odvesti.
Današnji hramovi su puno ljepši od onih jučerašnjih što se tiče oslikanosti. Dah mi posebice oduzima Sulamani Pahto sa zidnim slikama iz 12. stoljeća. U usporedbi s mnogim drugim ovdašnjim hramovima, slike u ovom su puno očuvanije i ima puno više ljudskog elementa u njima. Uz mnoge slike Bude, tako primjećujem vodene bizone koji se kupaju u rijeci, konje koji trče po livadi, brodove s posadom koji plove po moru, a okružuju ih ribe i morske nemani. Prevladavaju smeđa, crna te zelena i crvena boja. Nevjerovatno je da je ovo naslikano prije 900 godina! A uposli li se malo mašta, može se samo zamisliti kako li je ovo veličanstveno moralo izgledati kada je bilo izgrađeno i kada su zidovi tamnih hodnika ovog i drugih hramova bili u potpunosti, do zadnjeg milimetra, prekriveni svježim zidnim slikama. Čudo svjetske arhitekture.
Bilo bi još i čudesnije da krajem 19. stoljeća, u vrijeme kada su različiti «istraživači» pljačkali razne lokalitete po kugli zemaljskoj, neki Nijemci nisu došli i do Bagana te odnijeli dio zidnih slikarija. Danas se tako dosta baganskih prekrasnih zidnih slika nalazi u berlinskom Volkerkunde Museumu te u Etnografskom muzeju Hamburga. Kralo li se kralo. Nešto baganske plastike ima i po Italiji.
Nasreću i u Baganu je ostalo dovoljno da se dobije ideja o veličini graditeljskog pothvata. Neki od hramova su pak toliko veliki da se doimaju poput pravih dvoraca, a kod primjerice Shwesandaw Paye mogu paralelu povući čak s udaljenom središnjom Amerikom budući da je ovaj hram gotovo savršena piramida (naravno, sa sikharom na vrhu), a do čijeg vrha sa svake od četiri strana vode strme i visoke stepenice nevjerovatno slične onima na piramidama u Meksiku ili Gvatemali. Iznenađujuće je da je toliko arhitektonske sličnosti među građevinama na posve različitim krajevima svijeta, a čije stanovništvo nikada međusobno nije imalo kontakata.
Ono što čovjek nakon nekog vremena primijeti u Baganu je da, unatoč svim tim slikama i kipovima Bude, hramovi danas baš i nisu puni redovnika ili lokalaca koji bi ovdje eventualno došli na molitvu. Vidim ih tek šačicu. Pitam Aunga.
«Hramovi Bagana danas više za mnoge nisu sveta mjesta. A i mnogi redovnici nakon brutalnog ustanka redovnika protiv hunte 2007. godine zbog naglog povećanja cijena goriva danas bojkotiraju generale i sve što ima bilo kakve veze s generalima.», objašnjava mi.
Ipak me vodi u jedan od aktivnih budističkih samostana koji je izgrađen u stijeni. Upadam redovnicima baš u vrijeme ručka, no nitko se previše ne osvrće na mene. Prolazim kroz podzemne hodnike u kojima su jedini namještaj stari vojnički kreveti. Uz prostirke na podu koje su namijenjene meditaciji. A onda nalazim i kip Bude u jednoj od prostorija. S tisuću svjetlećih lampica oko glave kao da se radi o božićnom drvcu, a ne o Budi.
Natrag na otvorenom, kod jednog od hrama nailazim na prosjakinju. Prosjaci se u Burmi skoro ne viđaju. U ovih skoro deset dana u ovoj zemlji vidio sam ih tek dva-tri. Burmanci su radišni ljudi i pokušat će se baviti bilo čime samo da pošteno zarade koji kyat i da ne moraju prositi. Ova žena s malim djetetom u naručju i drugim malo većim, koje trčkara okolo za turistima, ne radi ama baš ništa, već samo sjedi na stepenicama hrama i čeka da joj kyat padne s neba. Oops, mislio sam reći iz ruke turista koji vjerovatno po njenom mišljenju su taj novac u svojoj zemlji našli na podu. Prosjacima ne volim davati novac jer ih time samo nagrađuješ za to što ne rade ništa. Lako je tako. Gledajući ovu prosjakinju čini se kao da su svi oni drugi siromašni Burmanci budale jer nešto rade.
Danas sam po Baganu dosta razgovarao s običnim ljudima.
«Kako ide turizam? Ima turista?», pitam ih.
Odgovor je uvijek isti: «Ima turista. Nešto manje ove godine, ali ih ima. Nažalost većina dolazi u paket-aranžmanu. Individualaca je malo, a ove godine manje nego ikada do sada.»
Mišljenje o paket-aranžmancima kod običnih ljudi je posvuda isto – od njih oni nemaju nikakve koristi. Ti paket-aranžmanci uvijek spavaju u velikim hotelima, jedu u velikim restoranima i ne ostavljaju nikakav novac u malim obiteljskim hotelima ili restoranima. Ovi posljednji žive od individualaca, a takvi su u Burmi nažalost još uvijek u manjini. Trebat će godine i godine da se tu nešto promijeni.
Natrag u Nyaung Uu pokušavam se internetom probiti u svijet. I dalje je teško. Ide na kapaljku. Vjerovatno se nekima čini blesavim da ja na putovanju tražim internet, umjesto da se otkačim od svijeta, ali kada vodiš svoj business, teško je ne imati pristup internetu. Bit će bolje, tješim se. U Singapuru.