Smrt je važna tema u povijesti čovječanstva. O smrti, kao i o ljubavi napisani su bezbrojni stihovi i stvorena mnoga djela. Svoje mjesto nalazi u likovnim prikazima i drugim umjetničkim medijima kroz povijesna razdoblja u različitim ikonografskim inačicama i sadržajima. Smrt ne možemo ignorirati, ona je svuda oko nas. Iako je se bojimo ona je slavljena i prihvaćena. Fenomen smrti i umiranja u stalnoj je koheziji sa životom i na mnoge načine ga modificira.
Eshatologija kao dio teologije, filozofije i futurologije bavi se pitanjima konačnih događaja, odnosno krajnje sudbine čovječanstva, što uobičajeno nazivamo kraj svijeta. Eshatologija smrti u umjetnosti javlja se često u vrijeme kada je smrt bila prisutnija nego inače. Bolesti kao kuga, ratovi, kataklizme izazivale su strah od smrti.
U kasnom srednjem vijeku česta je tema prolaznost ljudske moći, slave i ljepote. Na slikama je smrt prikazana kroz tri živa i tri mrtva. Trojica mladih plemića vraćaju se iz lova i nailaze na otvorene grobove iz kojih izlaze mrtvaci, njihovi dvojnici, i govore im "Ono što ste vi sada to smo mi nekada bili, a ono što smo mi sada to ćete vi postati.".
Povijest percipiramo podijeljenu na doba, a doba su periodi vremena u kojima su prisutne određene stvarnosti. Doba može završiti i biti zamijenjeno novim dobom kada su u određenom periodu prisutne različite stvarnosti. Takva tranzicija iz jednog doba u drugo često je tema eshatologijskih rasprava. Dakle, umjesto kraja svijeta možemo govoriti o kraju vremena, a odnosi se na prestanak života kakav poznajemo i početak nove stvarnosti.
Mnoge stvari koje smo saznali iz povijesti čovječanstva temelje se upravo na smrti, na natpisima s nadgrobnih spomenika i onome što je pronađeno u grobnicama.
Neandertalac je prvo ljudsko biće koje je svoje mrtve s pijetetom sahranjivalo i tom prilikom povezivalo sa kamenjem. Na nekoliko mjesta u Francuskoj i Italiji pokojnik je zaštićen lomljenim kamenom, oblucima ili kamenim pločama.
Iako postoje dokazi kako su i neke životinje svjesne smrti i tuguju za svojim mrtvima, ljudi su jedina vrsta koja taj događaj i obilježava.
Egipatska arhitektura služila je uglavnom veličanju bogova i pokojnog faraona kojima su podizani hramovi i grobnice. Piramide su zapravo monumentalni nadgrobni spomenici.
Kroz povijest su se običaji sahranjivanja mrtvih mijenjali. U starom Rimu samo su ljudi na višim položajima mogli biti pokopani unutar gradskih zidina. Stari Grci pokapali su svoje mrtve unutar vlastitih domova.
Kremiranje je također star i širokorasprostranjen način zbrinjavanja mrtvih. U Rimu je kremiranje postalo statusni simbol. Gradnja i iznajmljivanje odaja za urne s pepelom postao je profitabilan posao. Širenjem kršćanstva kremiranje je u Rimskom Carstvu bilo zaustavljeno. Iako kremiranje nije izričito tabu među kršćanima, postojala je zabrinutost da bi ono moglo utjecati na uskrsnuće tijela i sjedinjenje s dušom.
Pogrebnički biznis i danas ostaje zanimljiv i visoko profitabilan. Smrt kao jedina konstanta naših života stvorila je preduvjet da poduzeća koja se bave ovom djelatnošću stvaraju golem profit.
Nametnute tradicije oblikovale su ljudska vjerovanja, potrebe i zahtjeve. Percepcija smrti uvjetovana je percepcijom lažne stvarnosti.
Često čujemo kako smo u smrti svi jednaki. Fizički ta tvrdnja stoji. Međutim, u onom tehničkom sagledavanju posve je netočna.
U krizna vremena život postaje sve skuplji. Postaje nemoguće razmišljati o smrti i za vlastitu smrt štediti suočeni sa svakodnevnim problemima. Pitanje je da li bi zaista to i trebali.
Ne zaslužujemo li svi taj komadić zemlje u kojeg će nas položiti nakon smrti bez da ga moramo zlatom platiti.
Živimo u vremenu u kojem se sve plaća. Život je skup, a smrt je postala luksuz.
Suočavanje sa smrću naših najdražih uvijek je teško, no još je teže ako za to nismo financijski spremni.