Film o Bob Dylanu I'm Not There bavi se problemom što je to što čini osobu. Čine li osobu njezina karakterna svojstva ili fizičko tijelo ili nešto treće nedefinirano možda duša?
A ako izgubi svojstva ili promijeni izgled znači li to u očima drugih da to više nije ista osoba? Točnije film propituje kako nas drugi ljudi doživljavaju i kako je moguće da neke osobe koje su nas do jučer obožavale, odjednom nas zamrze zbog neke promjene kod naših bilo karakternih ili fizičkih svojstava.
Upravo iz razloga da se ta promjena što jače istakne Bob Dylana glume različiti glumci različitih rasa, pa čak i spola. Time se ukazuje na taj problem granice identiteta kod percepcije drugih ljudi. Naime, osoba koja se mijenja će sebe doživljavati isto jer ima neposredan dodir s jastvom, dok će promjena postati uočljiva tek kod ljudi što nas gledaju izvana, budući oni imaju posredan dodir s našim jastvom preko, kao što sam već naveo, naših karakrtenih i fizičkih svojstava. Tako je i gledatelj filma kao neka osoba koja uočava metamorfozu kod svog poznanika. Stoga u filmu Bob Dylan nije samo prikazan kao muzičar, već i kroz paralelnu radnju o glumcu koji je igrao ulogu slavnog pjevača u biografskom filmu i kroz figuru Billy The Kida, koji je povezan s Dylanom jer je ovaj radio muziku za jedan od mnogih filmova o Williamu Boneyu. Dodajmo da iako se film temelji na Dylanovom životu, niti jedan od likova ne nosi ime Bob Dylan.
Centralni dio filma i sam početak bavi se preobrazbom Dylana iz folk pjevača u rockera. Ta preobrazba dogodila se 1965. godine na Newport Folk festivalu. Tada su Dylana ljudi koji su se do par sekundi prije kleli u njega izviždali s ogromnom količinom bijesa. Nakon takvog iskustva čovjek ostaje zbunjen i postavi si gore istaknuto pitanje o promjeni jučerašnje ljubavi u mržnju. To dalje vodi u propitivanje vlastita identiteta i ostaju nam dva pitanja.
Tko sam ja i što sam ja?
Čini mi se da odgovor na prvo pitanje možemo dati jedino sami iz navedenog razloga da imamo neposredan dodir s našim jastvom, dok nas drugi ljudi nas mogu doživjeti jedino kroz pitanje što sam ja?, odnosno oni me identificiraju sa nekim mojim vanjskim obilježjima. I ako me vole ili cijene, to čine ne zbog toga što cijene ili vole mene kao osobu, već što vole i cijene taj skup svojstava koji njima odgovara. I dok je moje jastvo kojeg jedino ja mogu doživjeti nositelj tih svojstava ja sam drugim ljudima super, čim promijenim svojstva, dolazi do mržnje.
Ovakva situacija nas dovodi do sljedećeg; koji je stupanj promjene svojstava potreban da se osoba zamrzi i koliko radikalni stavovi neke osobe utječi na to da se i minimalna promjena svojstva smatra potpunom promjenom.
Drugo javlja nam se problem je li uopće moguće reći da volimo neku osobu ili zapravo samo volimo to kako su se neka svojstva posložila na nekom nosiocu jastva.
I treće trebamo li radi svega toga bit robovi percepcije drugih ljudi, odnosno postavlja se pitanje što to znači razočarati?
Krenimo redom:
1.stupanj promjene svojstava i radikalni stavovi. Dakle sa sigurnošću možemo ustvrditi da nas druge osobe neće zamrziti ako minimalno promjenimo neka naša svojstva. Znači promjena treba biti skoro potpuna da bi netko rekao da to više nismo mi, recimo "odokativno" nekih 60%. Ajde, neka, ali ponekad se dogodi da niti tada ne dođe do mržnje naprosto se osoba prihvati. Posebice ako su se svojstva mijenjala postepeno, pa se onda promjena niti ne primijeti. Možemo reći da se primijeti tek kada promijenimo neko esencijalno svojstvo, nešto što nas definira, primjerice kao što je Dylana definirao folk izričaj čija je svirka na akustičnim instrumentima bila u suprotnosti sa rock svirkom na električnim gitarama te su ljubitelji folka iz tog razloga rock i pop muziku smatrali lažnom dok je folk bio neka vrsta iskrenog, prirodno ljudskog izričaja. Znači folk i rock su na suprostavljenim polovima i onaj tko zastupa puritanizma jedne ili druge pozicije je neka vrsta radikala.
Da bi se stvar za Dylana dodatno zakomplicirala, on je bio jedan od nositelja folk scene i time bi spadao pod radikalnu skupinu.
Dakle, budući je Dylan bio noseći stup folk scene i protestnih pjesama, njegov pomak ka rock and rollu i više introspektivnim pjesmama, se doživo kao potpuna izdaja i potpuna promjena svojstava, dok bi ista ta promjena nekom nezainteresiranom promatraču izvana izgledala minimalna. Ispada da što više imamo nekakav radikalni stav i ako smo jedan od glavnih nositelja pokreta temeljenog na takvom stavu, neka i najminimalnija promjena svojstva može se doživjeti kao izdaja. Zato često možemo imati situaciju kod krščana ili kod nekih revolucionarnih pokreta da se više mrze frakcije koje nose isti pokret nego sam neprijatelj.
Osoba koja je promjenila minimalno neko svojstvo, a zbog svog prijašnjeg statusa sad je postala predmetom mržnje može se zapitati "Pa jesu li me ti ljudi uopće voljeli kao osobu ili su samo voljeli ono što ja predstavljam." i onda se jasno upada u krizu identiteta što može voditi i u mizantropiju depresiju i sličnu situaciju.
Dakle 2. možemo li uopće reći da volimo neku osobu?
Iz navedenog ispada da ne jer ono kako mi sebe doživljavamo kroz jastvo, drugi nas naprosto ne mogu doživjeti. Stoga jedino što drugi kod nas mogu voljeti su naše fizičke i karakterne osobine. I ako to znamo onda i mi sami moramo paziti kako mijenjamo svojstva ako nam je stalo do tih drugih osoba, odnosno ako volimo svojstva tih dugih nositelja jastva. Ne možemo očekivati da mi iz nekog hira promijenimo sve ili bitne karakteristike sebe, a da nas drugi i dalje podržavaju (iako velik stupanj obožavanja inercijom dovodi do takvog ponašanja) stoga oprez. Međutim i drugi ljudi, ti koji tvrde da nas vole, moraju biti otvoreni, da ne kažem tolerantni prema našoj potrebi za promjenom. Ne trebaju nas doživljavati slugama koje će im vječno osiguravati postojanje nekog svojstva kojemu se dive, jer time osoba više ne ostvaruje svoje želje već robuje željama drugih, budući im stalno mora ugađati. Drugim riječima, okolina nas voli jedino ako potvrđujemo njihova očekivanja od nas.
Dakle 3. razočaranje.
Ono se javlja kada mi više ne ispunjavamo očekivanja osoba što su nas do tada podržavale. To znači neuspjeh jedino u slučaju ako mi želimo potvrditi očekivanja drugih, samo nismo dovoljno vješti. No je li pravo razočaranje ako kao Dylan želimo promijeniti muzički izričaj, dok okolina od nas želi da ostanemo isti?
Ispada da ako se ne promijenimo robujemo mišljenju većine, no većina može reći da mi naprosto nismo imali vještinu izdržljivosti u zastupanju našeg stava i da smo podlegli iskušenju nekog trenda, izmanipulirani ili nešto treće. Drugim riječima nismo imali snagu karaktera.
Čini mi se da se u navedenom slučaju okolina ponaša previše posesivno i ne dozvoljava svojoj voljenoj figuri osobni razvoj koji je dozvoljen drugim manje voljenim osobama. Što je apsurdno, jer ako se nekoga voli želi se toj osobi najbolje.
No s druge strane njihova reakcija je bitna jer osobi (umjetniku, revolucionaru ili bilo kome drugog zanimanja) daje do znanja da ono što radi ne radi isključivo zbog sebe i da ljubav nije bezuvjetna. I kao što mi imamo slobodu promijeniti sebe drugi imaju slobodu zbog toga nas odbaciti.
Međutim, ako vas netko voli samo zbog jednog svojstva, makar vas to svojstvo u određenom dijelu života definiralo, ne možemo reći da voli u jednakoj mjeri kao osoba koja vas voli zbog više svojstva i lakše će održati ljubav, čak i ako odbacite to esencijalno svojstvo. Osim toga, osoba koja se voli samo zbog jednog svojstva ima pritisak stalno iskazivati to svojstvo. Mora se ponovno dokazivati i uvijek su njezine radnje pod povečalom. A takav život je previše stresan i teško da bi se takav odnos mogao nazvati ljubavlju.
Stoga, najbolje je slijediti svoje želje bez obzira na kritike, jer kritika nije usmjerena na naše nedostatke, nego se bavi nedostatkom osobe koja kritizira.
Post je objavljen 15.12.2010. u 20:03 sati.