Kiki je imala mamu koja je, kaže, pila apaurine zato što je teško podnosila klimakterij. Onda kad bih sa Kiki malo duže i malo temeljitije pročavrljala o životu, zdravlju, o starcima, školi i našim pubertetskim komplikacijama, e, tek onda bi se naslutilo da njena mama nije apaurine pila samo zbog klimakterija, nego ponešto i zbog muža, tj. Kikinog tate. On nije bio u klimakteriju, on je najčešće bio po birtijama u kvartu.
Moj brat je imao prijatelja Kemiju. Kemija je bio "na igli". Bio je također najduhovitija osoba u Splitu osamdesetih. Postao legenda još za života.
Moj brat je vodio borbu sa njegovim iglama jer je prijateljstvo shvaćao doslovno, pa je Kemiju čak i šamarao ponekad. Vikao. Ali Kemiju je od igle bilo teško razdvojiti. Moj brat je odlazio kod njegovih roditelja i tješio ih. Urote organizirao s njima. Akcije, kontra igala.
Kad je Kemija umro, moj brat je cijelo jedno popodne vrhovima svojih "startasica" šutirao jedan jedini kamenčić na Rivi.
Nina je živjela u mom kvartu, neboder do.
One noći kada su ih potjerali iz stana, moja mama je provela noć budna ponavljajući "Nešto se strašno događa...nešto se strašno događa u ovoj zemlji..nešto se..".
Ona nije znala što se događa sa Ninom i njenima. Ujutro smo nazvali Ninu ali javio nam se ljuti muški, borbeno spreman glas i rekao da tu ne živi nikakva Nina.
Nikakva Nina me je pronašla na facebooku dvadeset godina poslije. Tamo gdje sad živi, kaže, nije loše. Na jednoj sličici grli svoju kćer koja ima iste jamice na obrazima kao i Nikakva Nina. Nina je mršava.
I stavlja previše smajlića u poruke.
Post je objavljen 09.12.2010. u 20:29 sati.