Putovanje je u Burmi zamorna i duga djelatnost. Malo koja zemlja ima tako loš sustav prometnica i željezničkih pruga kao Burma. Veći dio zemlje još uvijek ni nema prometnice ili pruge. Za svaki kurac čovjek se mora vraćati bilo u Yangon bilo u Mandalay bilo u Bagan. Nekakvo kružno putovanje u Burmi jednostavno nije moguće.
Tako se i ja, nakon jutarnjeg lijenčarenja, ponovno hvatam pakiranja i put Mandalaya. Nisam baš oduševljen jer se moje mišljenje o Mandalayu zna. I najradije bih ostao još koji dan u Hsipawu jer je zaista potrebno više dana da se detaljno upozna ovo područje. Ali moram ići. Ovdje nemam nažalost nimalo prostora da improviziram.
Umjesto busa koji svi iz Hsipawa prema Mandalayu kreću oko pet-šest ujutro, uzimam danas share taxi. Jest trostruko skuplji od busa, ali share taxi u 11:00 sati je najkasnija opcija prijevoza iz Hsipawa prema Mandalayu. A želim što kasnije krenuti jer to u konačnici znači da ću kasnije doći u Mandalay što znači da ću imati manje vremena u tom gradu.
Kako je zamišljeno, tako je i napravljeno. Taxi me odveo istom prekjučerašnjom cestom (druge nema) za Mandalay. Vremenski je isto kao i vožnja busom. U četiri i trideset popodne sam u Mandalayu. Ovaj put smještaj nalazim u Royal Guesthouseu u kojem sam mislio odsjesti prošli put, ali tada je bio pun. Soba je čista, ali ništa posebno. Nema televizije, ali cijena je ista kao u Nylonu – osam dolara.
Polako mi nestaju dolari jer polovicu novčanica mi ne žele nigdje prihvatiti, a svi hoteli, karte za vlak i bus te neke ulaznice plaćaju se isključivo u dolarima. Uspijevam promijeniti eure u jednoj od turističkih agencija. Za 60 eura danas dobivam 65 novčanica od po tisuću kyata! Zaista u Burmi ne trebam igrati «Tko želi biti milijunaš?» jer sam već milijunaš.
Na noćnoj tržnici opskrbljujem se mandarinama, a u obližnjoj trgovini napolitankama za sutrašnju deseterosatnu plovidbu rijekom Ayeyarwaddy do Bagana.