Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zapisiljutihbaba

Marketing

O POKOJNIKU SVE NAJBOLJE




"O pokojniku sve najbolje."

Za tu sam izreku čula prvi put tamo negdje prije tridesetak godina (u pič-mač, kako vrijeme leti).
Tijekom zimskog "raspusta" (jel' se to još tako kaže??), zaglavila sam u Splitu kod mamine jako dobre prijateljice.
Zvali smo je teta Kate.
U to godišnje doba i s mojih desetak godina, Split mi uopće nije bio zanimljiv.
Shvatila sam samo zašto se i na moru, što mi je do tada izgledalo nevjerojatno, nose kaputi.
Zapamtila sam i da je i tamo bila nestašica mlijeka i praška.
Čak su ljudi, dok su čekali u redu ispred trgovina, sočnije beštimali nego u Slavoniji.
Jedina svijetla točka bila mi je barba Mijina polica s knjigama.
Stajala je točno iznad kauča u dnevnoj sobi u kojoj sam spavala. Najznačajnije otkrovenje mog pubertetskog uma bio je "Crven ban". Nakon što bih pričekala da svi usnu, potajno sam ga noću čitala.
Stihovi - pi*ka pece sarana, ku*ac gleda s tavana - "navijeke" su mi se urezali u pamćenje (eh što je mlad, poluprazan mozak, svašta uđe i začahuri se).
Barba Mijo je bio muž tete Kate, a oboje su bili tako dobri prema nama da smo ih rado zvali "naš" barba Mijo i "naša" teta Kate.
Elem, barba Mijo je volio malo "pogledat" u bocu, a kada bi potegao u nju, bio je malo manje dobar prema teta Kati.

Jedno sam prijepodne malo duže "bacila oko".
Iz sna me prenula buka koja je dolazila iz kuhinje, koju su od sobe u kojoj sam spavala dijelila "harmonika" vrata.
Čulo se clanganje lonaca i poklopaca, kuckanje keramike i prigušeni glasovi.
Teta Kate je ispod glasa molila - Nemoj, probudit ćeš malu - a odgovaralo joj je mumljanje koje je pratilo otvaranje i zatvaranje ladica - pijani glas koji je tražio dinare.
U jednom trenutku čulo se razbijanje tanjura o pločice, malo plača i zatim tišina.
Ne znam kolio je vremena prošlo kada sam se napokon usudila ustati i proći u kupatilo.
Teti Kati sam samo dobacila - dobro jutro i projurila pokraj nje a ona je odgovorila zabivši glavu u sudoper, trljajući oči kao da joj je nešto "upalo".
Kasnije smo se svi pravili da se ništa nije dogodilo a ja sam počela primjećivati njene često crvene i uplakane oči.

Te zime barba Mijo je umro. Tek tako. U snu. Legao, zaspao i nije se više probudio. Blažena smrt.

Slijedeće ljeto, naravno da je barba Mijo bio tema razgovora između nje i moje mame. Teta Kate ga je hvalila i hvalila i hvalila.
Ne znam ni kako sam lanila - "Pa on je pio?!!".
Osupnutost u mom glasu je bila veća tim što je takvo ponašanje u našoj kući bilo potpuno nepoznato. "To" se događalo (u mojoj glavi) samo u problematičnim obiteljima.

Teta Kate me pogledala uvrijeđeno i gotovo vrisnila - Neee!!!
- Barba Mijo nije nikada pio! Nikada! Ti si nešto pogrešno shvatila!
I udarila u hvalospjevu koju sam slušala s nevjericom i nerazumijevanjem.
Kasnije, kada sam o tom pričala s mamom, mama je rekla upravo to -
"O mrtvima sve najbolje!"

Meni tada nije bilo jasno kako ipak netko može reći nešto suprotno istini samo zato što je taj netko drugi umro??!

Danas mi je jasno da smrt nije ta koja briše loše uspomene.
Toliki su mrtvi pa čačkamo po njima.
Istražujemo, analiziramo, pljujemo.
Ljubav je ta nevidljiva gumica.
Opraštamo svojima, onima koje smo voljeli.
Onima koje smo voljeli zato što su bili netko "tvoj" ili zato što smo ih zavoljeli ne poznavajući njihove loše strane.
A ako smo znali za njih nisu se činile tako crne.
I onda najednom, ljubav potisnuta, skrivena, uplašena ili nestala, gubitkom nekad ili još voljene osobe, jaukom biva dozvana.
Počinjemo se prisjećati lijepih stvari a loše potiskujemo i trudimo se ne misliti na njih.
Najčešće, rekla bih, da u mislima, godine koje su zauvijek prošle ne budu uzalud potrošene.

"Nije sve tako bilo tako crno". "Bilo je i lijepih trenutaka".
Pa se sjetimo početka, prvog dodira, smješka. Koliko nade i toplih želja utkanih u prvi poljubac...

Danas razumijem.
Razumijem te, teta Kate.
Imala si previše godina i premalo snage da kažeš - FAK!!!
- Fak Mijo, nisi mi bio dobar! Zaslužujem bolje!

Razumijem te ali svejedno mislim - Nikada nije kasno.
Fak!!!!




Post je objavljen 08.12.2010. u 00:10 sati.