Sklopim oči. Tek što sam ih sklopio, suza sklizne na lice. Stari prijatelju, posjetio sam te opet u zemlji mrtvih. da te pitam što ima i kako si. Tražim te opet u svom ništavilu oko sebe, jer opet, trebam tebe.
Božić bez tebe
Tvoje ruke bile su moj spas
I tvoje riječi učile su me, nije bilo boljih od nas
Prijatelji, ti i ja
Dok nas smrt nije rastavila.
Rekli su da si bolestan ali meni si bio isti
Još uvijek sam tebi govorio sve što me tišti
Jednog dana zvonio sam ti na vrata ali javio se nisi
Sjedio sam na klupici vani u zagrljaju tužnog vjetra i pitao se di si.
Vraćao sam se stepenicama gore
Činilo se je poput još jedne moje noćne more
Zgrada u kojoj jedino utočište bio si ti
Moj jedini prijatelj, najbolji.
Dani su prošli, vratio se nisi
Nitko mi nije rekao di si
Osmrtnica crna jednog dana svanula je
Ime tvoje napisano po sredini nje
Tada znao sam da je kraj
Tada zadnji put vjerovao sam u pakao i raj.
Dan kada su u zemlju te pustili
Kada smo grob tvoj napustili
I kada si ti napustio sve nas
Vrištao bi, no tuga mi ubila glas.
Božić se bliži i ta svijetla sva
Sjetim se kako smo kitili bor nas dva
Sjećam se tvojih zagrljaja i uvijek tople riječi za mene
Sjećam se još uvijek da bio sam netko bitan za tebe.
Svake godine ista priča
Sreće više nema
Uplašen sam i izgubljen, prijatelju moj
Da bar mogu, dao bih ti život svoj
Samo da živiš ga ti
Jer ja nemam hrabrosti.
Svaki božić isti je od kada nema te
svaka godina ista je bez tebe
Osmijesi su lažni kao i nade
Jer nema više u meni nade, u životu nema pravde
Svake godine, bol je ista
Tupa bol, koju promijeniti ne može ništa.
Posvećen post mome pokojnom prijatelju.
Kada sam bio mali i kada sam vjerovao da moj prijatelj stvarno iza frižidera ima prekidač da snijeg pada i ne pada ( hehe...) i kada sam mislio da ako je već sve usrano bar njega imam. Izgubio sam i njega.
Ljudi su mi često rekli da nemam razloga za depresiju, a ja sam radije prihvatio vrijeđanja i ponižavanja nego priznao svoje razloge. i najposlije, svoju bolest. Za to da sam bolestan na živce sad već svi znaju više manje.
za mog pokojnog prijatelja, do sad znali su samo moji roditelji i moj ujak i neki članovi obitelji.
Život mi nije počeo ne znam kao. Rođen sam 1989, iako se rata ne sjećam kažu da neke noćne more koje sam doživljavao kao i traume su upravo posljedice rata.
I tako, od malena imam fobiju od podruma. Ipak je rat ostavio utisak.
No odrastati okružen depresivnim, ogorčenim ljudima i ljudima sklonima alkoholu, vjerujte nije nimalo ugodno.
Život je bolio od malena. Osmijeh na lice kada sam mogao, kada nisam, trudio sam se. Nisam volio da me ispituju što je.
Strahovi, traume, nešto što se tek kasnije pokazalo kao posljedice, nakon što se nakupilo u meni i eksplodiralo...
Imao sam prijatelja stan do svoga. Stariji gospodin ali ne star, samo stariji koji je živio sam.
Učio me je o životinjama i prirodi. Učio me je voljeti ono oko mene. Koliko god se u mojim očima svijet oduvijek činio kao veliko sranje on je znao promijeniti moje mišljenje barem na kratko.
On je imao volje i dao si truda učinit moj dan lijepim i naučiti me nešto što mi jednog dana možda dobro dođe u životu.
Bježati od svađa, batina, bježati od nasilja. Mogao sam samo njemu.
Moj najbolji prijatelj u kojeg sam toliko vjerovao...
Sve dok jednog dana nije umro.
Ona pjesma je napisana o njemu naravno jel..
Dok je on nestao, nestalo je i moje utočište.
Tražio sam ga posvuda. Zbog monigh stvari mrzio sam ljude, ali vjera u njega uvijek me je tjerala da nađem utočište u nekome, znao sam da mogu.
Ali osjećao sam se kao ratnik koji juriša sam po čistini ispred neprijateljske baze. Nisu me fulali, o nisu. Pogodili su me. Više puta u isto mjesto. Više puta ravno u srce.
Često bih plakao i pitao se zašto je sve ispalo ovako.
zašto je on morao otići a bio mi je sve. zašto ne netko drugi.
Nisam kršćanin, isus, kršćanski bog, ništa mi ne znače.
Ali jednom, kada i ja dođem u zemlju mrtvih moj prijatelju, dočekati ću još jedan božić uz tebe. pa, makar i mrtvo stablo jelke, okititi ću vlastitim ledenim suzama, obojiti ih vlastitim kapljicama krvi, i na vrh bora stavit svoje srce.
Zgazili su me, ustajao sam, ali i dalje su me gazili.
Uzvratio sam, zgazio sam ja njih,... i sada sam ja taj koji gazi...
ali prošlost... počevši od tebe dragi prijatelju, pa sve drage osobe koje sam izgubio... ta prošlost gazi mene. i ne, neće prestati dok god sam živ.
Post je objavljen 04.12.2010. u 10:14 sati.