Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/novogradiscanin

Marketing

Riječi su dijamanti (a šutnja je zlato)



Potreba za pisanjem, strah od smrti, želja za vječnošću, testiranje vlastitih mogućnosti, pokušaj promjene svijeta, emocionalno pražnjenje, preispitivanje samog sebe, potraga za nadrealnim, obračun sa zlom, trag u vječnosti, tek tako nekakvo intelektualno zezanje? Ne znam zašto pišem na ovom blogu. „Kad me uhvati“ pišem svaki dan, a ponekad je suprotno i nema me mjesecima. Zapravo mi je ulazna lozinka komplicirana i ne znam ju napamet, tu su i neke čisto tehničke prepreke itd., itd., a kada bih se doista htio pravdati sam sebi, razloga bi još bilo pregršt. Ipak mislim da treba pisati jer recimo za razliku od rada na radiju, gdje sve nekako ode u vjetar i nestane, ovdje ipak ostane trag. Riječi su snaga u rukama mudrih, a onima koji to bezuspješno pokušavaju biti služe kao bič kojim obične normalne ljude lupetaju kojekakvim glupostima. Prepričavaju mi ovih dana govor mržnje koji sustavno u epizodama stiže od podmuklo osoba koje kao po kazni vuku sobom vlastiti teret nemorala, pokvarenosti, zla i lopovluka. Ne bi njih niti bilo da im ne odgovara klima i uvjeti koji su im bili plodno tlo za rast i bujanje. Što bi rekao Štulić: „Padaju mi na pamet vodene boje. Umazane ruke, lako se peru?“ Razmišljam o sarkastičnim pogrebnim epitafima koji bi bili pogodni takvima i sličnima. Njihovo djelovanje je njihova najgora reklama, a trenutak istine zapravo već žive. To je nešto kao glavobolja poslije teškog pijanstva. Zlurado zločesto lupetanje dobiva zgražavanje i osudu kao nagradu. Bolje im je u živom blatu ne micati se puno, jer će samo brže tonuti na dno. Definitivno zapravo već jesu na dnu dna, kao što je netko mudro primjerio komentirajući njihov vokabular i umne, stručne i ljudske dosege. Sve je to zapravo bilo za očekivati, pa i reakcije njihovih pokrovitelja, sponzora i ma kako ih već zvali. Ne žale ni para ni dara da ostvare do kraja svoj naum otimačine. Oni znaju kako se to radi jer su već po tom receptu „usrećili“ druge „lokalce“ stvarajući svoje svemoćne „mreže“ po cijeloj zemlji uz veliku pomoć svojih ljudi u važnim institucijama sistema. Pa i to se zna, jer su u tu priču ušli u svom transparentnom bahatom stilu, ne prikrivajući namjeru besramno se obogatiti „prodavajući maglu“, a drugima braniti da uopće bilo što javno kažu i pri tome na sva usta lažu kako se „baš tako radi i u Europi“.. Opet pomišljam kako smo stvarajući novu državu, stvorili birokratska čudovišta i lažnu demokraciju u kojoj se tako vješto snalaze kojekakvi politički smutljivci i njihove sponzoruše, te pobočnici - bijednici beskičmenjaci i cijela svita interesnih patuljaka. Oni ljudima izmučenim socijalnom bijedom i neimaštinom drže lekcije iz domoljublja, prozivaju i prijete. Žele nam ogaditi predivne domoljubne pjesme, koje pompozno najavljuju svoji poganim slatkorječivim jezicima. Upravo obični ljudi jako dobro znaju da baš s tim pjesmama oni nemaju nikakve poveznice jer su se prije 90.-tih tako zdušno zalagali protiv svega što u nazivlju ima H a kamoli HRVATSKO. Baš zbog toga treba pisati i to ne samo rečenice nego i knjige. Jednu sam nedavno objavio, jednu završavam, a bit će ih zasigurno još jer je okolina u kojoj živim tako inspirativna, kako u pozitivnom, a još više i u negativnom smislu. O tome sam donio čvrstu odluku dok sam sjedeći na klupi gledao moj rodni grad.

Post je objavljen 03.12.2010. u 22:50 sati.