Marketing
Vukovarska Ana Frank
Ivana Simić Bodrožić: »Hotel Zagorje«, roman, Profil, Zagreb, 2010.
Nema puno u hrvatskoj književnosti romana o Domovinskom ratu i njegovim posljedicama ispričanih kroz vizuru djeteta, ali to malo što ima, odreda je izvrsno. Roman Sloboština Barbie Maše Kolanović izuzetno je umješno dočaran dječji pogled na zagrebačka ratna zbivanja, uzbune, zračne napade i susrete s izbjeglicama, dok roman Renata Baretića Hotel Grand u priču o odrastanju dječaka, bosanskog izbjeglice u Splitu domišljato upliće motive ratnih trauma ali i ratnog profiterstva. Romanom Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić stiže nam još jedna izvrsna subjektivizirana dječja ratna priča, vrlo različita od prethodne dvije, ali opet bogata sličnim djetinjim duhom, koji i u najvećoj traumi umije biti zaigran i zaljubljen, koji se na način drukčiji od odraslih prepušta osjećajima i mržnje i nade, i žala za izgubljenim i instinktu za preživljavanjem.
U središtu je priče djevojčica iz Vukovara koja u vrijeme prvih napada na grad ima devet godina. S majkom i bratom napušta Vukovar u rijeci izbjeglica koja se rasula cijelom zemljom i izvan nje. Otac ostaje među braniteljima, i nakon pada grada gubi se svaki glas o njemu: službeno ga se smatra nestalim.
Dugačke prognaničke godine nekoliko puta sele ovu okrnjenu obitelj, s najdužim zadržavanjem u ogromnoj zgradi bivše političke škole u Kumrovcu: to je taj hotel Zagorje iz naslova romana. Glavna junakinja prolazi kroz odrastanje lišeno mnogih ugodnosti »normalne« djece iz »normalnih« obitelji. Pripovijedanjem u prvom licu, koje pokatkad atmosferom izuzetno podsjeća na jedan drugi dječji stradalnički klasik, Dnevnik Ane Frank, vukovarska djevojčica u vrlo iskrenom, gotovo dokumentarnom tonu (roman nije pisan kao dnevnik iako često nalikuje baš na tu formu) kronološki podastire pred čitatelja sudbinu svoju i svoje obitelji te svojih negdašnjih vukovarskih prijatelja, susjeda, rođaka.
Uvlači nas ta mala pripovjedačica u rijeku sličnih ljudskih sudbina koja je potekla iz napadnutog grada, ne nailazeći uvijek i svugdje na prijateljske obale, iznosi nam i svoje nelagode, ali i svoje doživljaje majčinih i bratovih frustracija. A nelagoda je puno: u susretima s »domorocima«, s drugim izbjeglicama, s novim društvom u svakoj novoj školi ona je »obilježena«, prema njoj se odnose s predrasudama, lažnim ili pretjeranim sažaljenjem; taj poseban status ne može se sakriti, a bez predrasuda prihvatit će ga često novostečeni prijatelji koji su i sami po nečemu »čudni«.
Djevojačko sazrijevanje u uvjetima neimaštine, prve ljubavi, prijateljska grupiranja i nastojanja da se bude u trendu, to su epizode kroz koje se glavna junakinja provlači čak i u romantično-duhovitom ozračju; a opisivanja šarolike zajednice u prognaničkom »hotelu« obiluju jetkim, crnohumornim ili naprosto potresnim likovima. Dijete koje nije drukčije od drugih prisiljeno je živjeti drukčije od drugih, i uslijed takve prisile neminovno na svijet gleda malo drukčije od drugih, to je jedna nijansa karaktera glavne junakinje. Druga, osjećajnija, potresnija i istinitija, otkriva se u raspletima težih emocionalnih sukoba među likovima. Iako je njihov nenadoknadiv gubitak zajednički, komunikacijske blokade ili pak puki očaj dovode do čestih svađa, ljutnji, zamjerki, ispada. Ali, nakon emocionalnog pražnjenja, žudnja za pažnjom i ljubavlju otkriva se kao najveća potreba svakog od njih, kao nešto što ih sjedinjuje unatoč svim neizvjesnostima (je li otac živ, hoće li napokon dobiti stan) i frustracijama zajedničkog života u svega desetak kvadrata »Hotela Zagorje«.
(Objavljeno u Glasu Istre, 18. lipnja 2010.)
Post je objavljen 02.12.2010. u 21:28 sati.