Piše Bojan Klima
Rusi vjerojatno nisu bili šokirani nakon što su posredstvom WikiLeaksa pročitali da američki diplomati procjenjuju da predsjednik Dmitrij Medvjedev ima podređenu ulogu u odnosu na premijera Vladimira Putina. Talijani, vjerojatno, nisu bili začuđeni kada su saznali – opet posredstvom Wikileaksa - da američki diplomati u Rimu Silvia Berlusconija smatraju 'mušičavim i neefikasnim'. Nijemci vjerojatno nisu saznali ništa novo kada su na WikiLeaksu pročitali da njihova kancelarka 'igra na sigurno', da se 'kloni rizika' te da je američki diplomati ne smatraju 'pretjerano kreativnom' političarkom.
Također, Hrvate vjerojatno nije šokirao od WikiLeaksa objavljen navod da je u posljednjih desetak godina – kada je njihova zemlja u pitanju – 'Washington najviše zanimala problematika ratnih zločina'. WikiLeaks im je uz to – posredstvom britanskog lista Guardian - odao 'povjerljivu' informaciju da je u siječnju ove godine veleposlanstvo SAD u Zagrebu u svoju centralu u Washingtonu poslalo 'čak četiri povjerljiva dopisa' – na dan kada se dogodio navodni 'puč' Ive Sanadera koji se, kako javljaju hrvatski mediji, pokušao vratiti na vlast.
Svatko tko ovih dana posjeti web stranice WikiLeaks može pročitati slično – uglavnom opažanja koja diplomati i drugi vladini i ne-vladini dužnosnici daju off the record, najčešće na diplomatskim primanjima. Neće se na WikiLeaksu naći mnogo o nuklearnim arsenalima, o ozbiljnim kršenjima ljudskih prava ili o tečaju yuana i dolara. Naglasak je na osobnim opažanjima američkih diplomata - Robert Mugabe je 'ludi starac', Nicolas Sarkozy 'tašti autokrat', a Muamar Gadafi uvijek putuje u pratnji 'punašne više medicinske sestre iz Ukrajine'.
Upravo je taj 'slikovit jezik' diplomatskih depeša ono jedinstveno što nudi WikiLeaks – piše vanjskopolitička kolumnistica lista Washington Post Anne Applebaum. Novost je to da se inače hladni i službeni diplomati u strogo povjerljivim dopisima izražavaju – kako se čini - prilično živopisnim jezikom. A bizarne situacije koje ponekad opisuju dostojne su mašte Grahama Greena – piše također novinar Washington Posta Dana Milbank.
Osnivač WikiLeaks, Julian Assange, tvrdi da je povjerljive informacije otete američkoj diplomaciji objavio i zbog toga jer mu je na srcu veća 'otvorenost i transparentnost'. Međutim, posljedica curenja ovih informacija i njihova objavljivanja neće biti veća otvorenost i transparentnost, niti američke diplomacije a niti njezinih izvora u inozemstvu. Upravo suprotno. Američki diplomati – primjećuje Anne Applebaum – neće se više usuditi iskreno izvještavati o kontaktima sa strancima, ako znaju da bi njihova opažanja uskoro mogla završiti na WikiLeaksu. Isto vrijedi i za američke sugovornike u inozemstvu – ne samo političare, već i poslovne ljude te građanske aktiviste. Human Rights Watch i Human Rights First, osudile su WikiLeaks jer svojim neodgovornim objavljivanjem povjerljivih informacija ugrožava živote stotina aktivista za ljudska prava širom svijeta.
I na kraju – primjećuje kolumnistica Washington Posta – jedino će diktatori moći iskreno i otvoreno razgovarati jedni s drugima.
'Jer' – piše Anne Applebaum – 'stvarne tajne ovog svijeta tek trebaju otkriti'. Kada će WikiLeaks objaviti sadržaj kineskih diplomatskih depeša ili ruskih vojnih planova? Kada ćemo čitati o iranskim procjenama vlastita nuklearnog arsenala? Ili o planovima Pjongjanga o invaziji Južne Koreje?
'Ne tako skoro, jer se u tim zemljama, za razliku od Amerike, zbog curenja informacija gubi glava. Zato ih se Julian Assange i kloni' – piše američka novinarka.
Post je objavljen 01.12.2010. u 20:27 sati.