Pregled posta

DAN 2, 26.11.2010. – Kako jedu u Koreji? (Seoul, Južna Koreja)

Izlazim iz hostela relativno rano. Imam u Koreji samo četiri dana i valja ih dobro iskoristiti i preskočiti dugo spavanje. Za to ću imati vremena u Burmi, Maleziji, Tajlandu...
Još sam sinoć, po dolasku u Seoul, primjetio da je grad veoma moderan. Posvuda se uzdižu visoki moderni neboderi, između njih ubačene dosta nepregledne male betonske kućice, a sa svih strana blješte neonska svijetla. Zatim raznoraznih automata na svakom koraku. Teško je ne spomenuti, ali Seoul me jako podsjeća na Tokijo.
Moja četvrt je sveučilišna četvrt. Tu je Hongvik University, a nedaleko ih je još nekoliko. Četvrt je prepuna studenata i stoga je jeftinih restorana, barova, diskoklubova re raznoraznih trgovina ovdje u izobilju. Ne sjećam se da sam igdje drugdje vidio toliko njih načičkanih jedan do drugog, jedan iznad drugog.
Uzimam prepaid karticu za metro. To je poput one naše zagrebačke s jedinom razlikom što ova seoulska izgleda kao usb stick. Metro je razgranat po cijelom gradu i ima nekoliko stotina metro stanica. Seoul trenutno broji oko 11 milijuna stanovnika i jedno je od najgušće naseljenih područja na planeti. No, gužve nikada nema puno jer se ljudi ponašaju civilizirano, a i vlakovi prolaze svakih par minuta. Sve upute se daju na čak četiri jezika: korejskom, engleskom, kineskom i japanskom. A sad jedna zanimljivost: po završetku korejskog rata Južna Koreja bila je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, siromašnija čak od Gane. Onda je krenuo njen ekonomski uzlet i danas je Južna Koreja 17. ekonomija svijeta. U i ovoj 17. ekonomiji svijeta cijena jednosmjerne metro karte stoji 900 wona, odnosno 4,30 kune! Glavno da «naš» Bandić u Zagrebu govori o podizanju cijene karte javnog prijevoza na 25 kuna. Ipak mi imamo «viši» standard od Južnokoreanaca.
Dan provodim u razgledavanju kraljevskih palača. Krajem 14. stoljeća kralj Taejo, osnivač dinastije Joseon (koja je na korejskom prijestolju bila sve do početka japanske okupacije Koreje 1910. godine), utemeljio je grad Seoul kao novu prijestolnicu. Gyeongbokgung, Changdeokgung, Deoksugung, Changgyeonggung i mnogi drugi izgradili su tijekom stoljeća korejski kraljevi ili za sebe ili za svoje sinove prijestolonasljednike ili za svoje bake, majke, strine, koje su nekada bile kraljice, a nadživjele su svoje muževe. Svaka od palača izgrađena je u tradicionalnom korejskom stilu, volim reći «pagoda stilu», u drvu i strogo prateći pravila izgradnje u vrijeme Joseona – smjer palače je sjever-jug, s tri strane okružena je brdima, a četvrtu, južnu zatvara potok. Jako se pazilo, i još dan danas pazi, na feng shui ili ying & yang. Pa ying & yang su uostalom i na današnjoj korejskoj zastavi.
Palače su okružene prekrasnim vrtovima s umjetnim jezercima, u Changgyeonggungu čak društvo posjetiteljima prave šarolike mandarinske patke, i sve se doima idilično. Čak je i sunčano. Ali hladno. Temperatura je konstantno tek koji stupanj iznad nule. Turista je začudo malo. Izuzev pokoje grupe Kineza i Japanaca, stranaca je jako malo. Zapadnjake se može prebrojati na prste jedne ruke.
Kada ovako gledam palače, hramove i tradicionalne korejske kuće, tzv. hanok, napravljene od drva, krovova valovitih linija, ne mogu se oteti dojmu koliko me Seoul podsjeća i na Peking. Korejski glavni grad zanimljiva je fuzija Tokija i Pekinga. Nije ni čudno jer se Koreja upravo nalazi između dva diva – Japana i Kine.
Kada sam u nekoj zemlji, volim probavati lokalnu kuhinju. Nisam poput nekih da dođem u Pariz i jedem u McDonaldsu ili KFC-u. Ima ih i ovdje na svakom koraku, ali radije ću jesti u nekom tipičnom korejskom restoranu. Sinoć sam probao tteokbokki, rižini štapići u ljutom umaku, koji su najčešći korejski snack. Mogu se dobiti po restoranima, po uličnim štandovima, a porcija rjetko košta više od 12-13 kuna. I nisu uopće toliko ljuti koliko se očekuje.
«Spicy?», pitam sinoć prodavača na štandu.
«Very.», odgovara mi.
Na kraju sam ostao ugodno iznenađen da ljuta hrana u Koreji baš i nije jako ljuta. Očito Koreanci ne podnose dobro ljutu hranu pa im je tek lagano ljuta hrana već automatski preljuta. Smijao sam se sinoć kod štanda s Koreancem i njegovom curom koji nisu mogli vjerovati da tako lako gutam te rižine ljute štapiće.
Danas po preporuci Lonely Planeta odlazim na večeru u jedan jeftiniji korejski restoran. Sadongmyeonok je smješten u četvti Insadong, poznatoj po restoranima i shoppingu. Tradicionalno je i on u drvu i očito je jako popularan među stanovnicima Seoula. Grupica sredovječnih Koreanaca u odijelima s kravatama (vjerovatno su nakon posla u nekom od velikih korejskih konglomerata poput Hyundaija, Samsunga, Kije ili sličnih, odlučili nešto pojesti i malo popričati); grupa studenata u casual odjeći; tri bakice koje su očito u Sadongmyeonok došle na redovitu porciju hrane i druženja; jedan mlađi par... I ja, jedini stranac. I osjećam se posve ugodno.
Naručujem mandutguk, juhu s ogromnim mesnim okruglicama (valja reći da ovako velike okruglice u životu nisam vidio), te haemul pajeon, a tako Koreanci zovu velike slasne palačinke (meni više nalik na omlet) s povrćem i velikim komadima hobotnice i morskih plodova. A sve popraćeno kimchijem, tj. ukiseljenim povćem ili rjeđe morskim plodovima. Kimchi je u Koreji ono što je nama uz naša jela salata i kimchija ovdje ima u nebrojeno mnogo varijanti. Teško je pronaći u različitim restoranima isti kimchi. Neki je i ljut, ali opet kažem, nakon meksičke, kineske ili malezijske kuhinje, nedovoljno ljut.
Voda je u Koreji uvijek besplatna i, nisi ni sjeo, a već je na stolu. Nije kao kod nas da moraš u restoranima moliti da ti donesu vodu, a i onda ti ju donesu flaširanu i naplate kao da je obogaćena zlatom i dragim kamenjem.
Također, što se tiče kulture jedenja, za razliku od svojih susjeda Kineza i Japanaca koji jedu drvenim i plastičnim štapićima, Koreanci se isključivo koriste metalnim. To je tradicija Joseona čiji su kraljevi jako strahovali da ih okolina želi otrovati pa su jeli srebrnim štapićima jer su smatrali da srebro potamni u doticaju s otrovom. Obični ljudi počeli su ih imitirati, naravno da srebro nisu koristili, već obične metale. Postoje i žlice, a one se u Koreji koriste isključivo za juhu i rižu.
Od ogromne ukusne porcije u Sadongmyeonoku dosta je ostalo jer jednostavno ne uspijevam sve utrpati u sebe. A cijena sasvim pristupačna – 70kn. Cijene su općenito u Koreji jako slične našima ili čak niže od naših. Hrana i piće su tu negdje, javni prijevoz je jeftiniji, ulaznice također pa tako ulaznica za svaku od palača dođe između 5 i 15kn. Jedina je razlika standard – gdje je njihov životni standard u odnosu na naš!