Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kora12345

Marketing

Susret

Photobucket

Ema je ispijala toplu kavu na aerodromu i gledala u veliku tablu ispred sebe. Bila je vidno uzbuđena, čekala je avion koji će joj dovesti osobu koju nije vidjela više od 10 godina.
I vrijeme je nekako stalo. Do dolaska aviona preostao je još čitav sat, a ona nikako nije bila strpljiva žena.
No odlučila je opustiti se bar na tren, jer vječito je bila u nekoj strci. Uzeti si ovaj sat čekanja kao nekakav relax.
Misli su joj odlutale godinama unazad, još onda kad je upoznala Suzanu. Bilo je to u srednjoj školi. Sjetila se one nježne i plahe djevojke, potpuno nesigurne u sebe.
Kad ju je ugledala prvi put odmah ju je preplavio zaštitnički osjećaj. Bila je tako krhka i jedina u razredu izgledala je kao djevojčica. Držanje joj je bilo skučeno, sakrivala je to što nema grudi. Zbog svega toga Ema joj je pomagala kad god je bila u nevolji, jednostavno joj je bila draga. A Ema je bila prava lavica kad se trebalo boriti za svoje prijateljice.
Suzana je brzo shvatila da se na Emu uvijek može osloniti, da je uvijek tu negdje, u blizini. Tim više što je Suzani umrla mama godinu prije polaska u srednju školu, a Ema je bila jedina osoba nakon majke kojoj se počela povjeravati i kojoj je vjerovala.
Ema se dobro sjeća i kad se Suzana zaljubila. Bila je to ona prva ljubav koja je u Suzaninom slučaju bila i jedina. Prva, prava, jedina. Ema se nasmiješila, voljela je Suzanu i bila je sretna zbog nje. Iako sama nikada nije uspjela ostvariti tu pravu ljubav za cijeli život. U biti, nije joj bio jasan taj pojam ljubavi za cijeli život.
Bez obzira što su ona i Suzana bile toliko različite nikada nisu prestale biti prijateljice. Ni kad se Suzana udala, rodila prvu, pa onda drugu prekrasnu djevojčicu. Ni kad su se prije desetak godina razišle, jer život im je počeo ići u različitim smjerovima. Živjele su daleko jedna od druge, ali zahvaljujući napretku tehnike čule su se vrlo često. No nije to isto. Nije isto kontaktirati preko fejsa, skajpa i mejla ili vidjeti se "face in face".
A sada... Došao je trenutak kad će Ema napokon zagrliti svoju dragu prijateljicu Suzanu, osjetiti ponovo stisak njene tople ruke. Gledati one njene začuđene smeđe oči, podragati joj gustu dugu kosu i čvrsto ju zagrliti. I moći blebetati s njom do besvjesti. Sigurno neće ni spavati prvih dana i noći, pa imaju si toliko toga za reći. Postojati će samo njih dvije, potpuno same, posvećene jedna drugoj. I smijati će se kao nekada, hihotati se u gluho doba noći. Jedino neće biti Emine mame da im pokuca na zid susjedne sobe dajući im do znanja da su preglasne.
Pločica na velikoj tabeli se okrenula i označavala Suzanin let na prvom mjestu. Što je značilo da se avion upravo spušta.
Ema je nabrzinu platila svoju kavu i uzbuđena krenula prema izlazu ne bi li što prije ugledala prijateljicu.
I napokon ju ugleda.
Mršavica Suzana hodala je prema ulazu aerodroma dok joj je vjetar razbarušio kratko ošišanu kosu. Bila je drugačija, vidjela je to Ema odmah. No bez obzira na promjene, prepoznala bi ju između milion drugih ljudi. Njena Suzana je tako jedinstvena i posebna. Barem Emi.
Osjetila je kako joj topla suza klizi niz obraz. Bila je to suza sreće, suza koja je označavala uzbuđenje i sreću što je ponovo ugledala jedno tako drago joj stvorenje. Koje joj je neizmjerno falilo sve ove godine.
Kada je Suzana napokon ušla u predvorje sa svom svojom prtljagom, Ema je potrčala prema njoj i snažno ju zagrlila. Ni jedna ni druga nisu bile sposobne izgovoriti ni riječi, ali to nije bilo ni potrebno. Držale su jedna drugu sigurno punu minutu i onda se pogledale.
-Sam Bog zna koliko mi je drago da si tu - progovori prva Ema.
-Presretna sam što te ponovo vidim - odgovori Suzana. - Ni sama ne vjerujem da si ispred mene. Ti, moja Ema.
Moja zaštitnica i savjetnica, moja vjenčana kuma i kuma moje kćerke Tamare.
-Ha, ha - na to će Ema. - Pa to nam dođe kao da smo neki rod.
-I više od toga - reče Suzana.
-Pa dobro Suzana, kad smo već kod kumovanja, fali još jedna kuma, kuma tvoje kćerke Serene.
-Da - sjeti se Suzana, - čula sam se nedugo s Ewom. Rekla je da bi jako voljela biti s nama ovih dana.
Ema se značajno nasmiješi.
-Čuj Suzi, imam iznenađenje. Za nepuna 24 sata pridružit će nam se i Ewa. Nije mogla odoljeti, morala je i ona prisustvovati povijesnom sastanku. Na kraju krajeva, ovaj susret ne bi bio potpun bez naše Ewe. Nećemo nikada zaboraviti da smo bile nerazdvojni trojac.
-Jupi!!! - uzvikne Suzana. - Ma ti si fantastična. Samo tebi može poći za rukom okupiti nas ponovo. Oduvijek sam voljela tu tvoju osobinu, kad nešto naumiš, ali stvarno naumiš, to i ostvariš.
-Hm - ponosno će Ema - ima u tome istine. Zaista sam željela ponovo nas tri zajedno. I abrakadabra, tu ste. A sada, trk do auta, idemo na ručak pa na trač partiju u nedogled. Požuri, vrijeme leti. Želim iskoristiti svaku sekundu našeg susreta.
I potrčaše obje prema izlazu.
Da ih je netko sa strane gledao pomislio bi kako su to još uvijek vesele zaigrane djevojčice.
U tom trenutku su to i bile.
-----nastavlja se-----


Post je objavljen 29.11.2010. u 06:44 sati.