Marketing
Moja Turska, dio prvi.
Svakodnevne pizdarije u trenutku prosvijetljenja viđene kao najdublje misli. I sjedneš pred ekran, jer takvo što želiš podijeliti sa širokim pukom. I kurac. Izblijedi. Ponovo poprimi obličje običnjaštva i gluposti.
Urnebesno smiješne dnevne situacije, misli, snovi, hah. Ma ludnica, čovječe. Takvo što jednostavno MORAŠ reći ljudima. I opet pred ekranom. I opet nestane, opet se preobrati u nešto drugo, iz čistog urnebesa u vic dana u 24 sata (Što rade huligani iz gimnazije? Prelaze cestu tamo gdje nema zebre. Ha. Ha.).
Stanje ukurčenosti kao normala. Loše, loše.
Sumnjičavost i iritantna navika generiranja naprosto fantastičnih teorija zavjere i inih pizdarija. Ma tko vas ne bi želio u svojoj blizini?
Emocije su sranje.
Imaju tendenciju djelovanja na vaš ionako ograničen um i sjebavanja u svakom mogućem pogledu. Neke su navodno dobre, ali nekako mislim da njihovom superpozicijom ipak završimo u negativi. Još jedan mentalni izbljuvak, oprostit ćete. Ili ne. Kako vam drago.
Sjebu vam percepciju, hej!
Superzgodan frajer uspijeva se transformirati u rugobu, a dok trepnete, lokalni se Quasimodo uspijeva preobratiti u Apolona.
Nije ni čudo onda da je, dok vas ubija odsutnost ljubavi vašeg života, vaše obitelji, vaših prijatelja i rodne grude, Izmir u vašim očima odvratno ružan grad.
Al jebiga, poneki Quasimodo je ipak izgubljeni slučaj, koliko god se vi trudili vidjeti njegovu unutarnju ljepotu.
No, krenimo od početka!
Mislim da se više neću žaliti na hrvatske vrućine (ma serem, naravno da hoću) nakon proživljenog pakla u Turskoj. Čisto po temperaturi.
Fascinantno koju količinu tekućine uspijete izlučiti iz vlastitog tijela samim prolaskom kroz neklimatizirani prolaz od aviona do aerodromske zgrade. A tek se strmopizdismo na oca turaka (čitaj - Atatürk International Airport)… izmirska je klima, puno nepovoljnija od ove istanbulske, tek čekala. Pretpostavljala sam da ću popizditi čekajući na drugi let, no ispostavilo se da je zapravo vrijeme prilično na knap. Od izlaska iz aviona do provjere putovnica cca 15 minuta, a onda je trebalo pronaći terminal za domaće letove na aerodromu valjda nekoliko desetaka puta većem od milog mi zagrebačkog. Još sam se putem susrela s uobičajenom turskom gostoljubivošću – neki me čiča uhvatio za ruku i krenuo voditi put domaćeg terminala, a na pola me puta obavijestio da, iako nisam tražila, niti trebala njegove usluge, trebala bih mu za njegov trud platiti 20 lira (op.a. 10 eura). Sori, aj dont hev eni mani. “jes, mani, mani, 20 lira!” No mani! Ipak me odveo do kraja i razočaran se vratio na “radno mjesto” praznih džepova.
No daaa. Izmir. Prvi nam susret nije prošao u najboljem tonu. Izrazito nestrpljiva jer sam htjela što prije vidjeti dragog, šizila sam za početak kaj su nas kaj smo presjedali s inozemnih letova preusmjerili na međunarodni dolazak, a onda se požurila prva pokupiti prtljagu. I ostala tamo zadnja obzirom da mog kofera nije bilo. Prijava nestale prtljage i svađanje s glupačom na šalteru. Na moje ispitivanje na engleskom (koje je itekako dobro razmjela) uporno je odgovarala na turskom. Tlak mi je skočio otprilike do nebesa, postala sam bezobrazna, glas je postajao sve glasniji i glasniji, i gle čuda, progovorila je na prilično tečnom engleskom. Kad ću dobit svoju prtljagu? Ne znam, možda sutra ujutro. Fakjea!
Izmir. Grad uskih, prljavih uličica, visokih zgrada i naprosto odvratne klime.
Iako tek treći po veličini u Turskoj, Izmir je jebeno ogroman grad. Vožnja od aerodroma do centra (koji je sam po sebi veličine kao prosječni hrvatski grad) traje barem 45 minuta. Kao što rekoh, klima je preodvratna. Grad je smješten u dnu dubokog zaljeva u Egejskom moru, temperature su strahovito visoke, a količina vlage u zraku je jedva podnošljiva. Zapitate se koliko je smisleno tuširati se, obzirom da ste minutu nakon tuširanja već ponovo okupani u vlastitom znoju. Čak i u klimatiziranoj sobi.
Sličica iz zraka (loša zbog sjebanog avionskog prozora, no ako napregnete oči, vidjet ćete)
Po nekim je pričama grad davao po dva stana ljudima koji bi prodali svoje zemljište kako bi se na njemu izgradila nova stambena zgrada. Iz nekog razloga, postojao je fetiš na osmerokatnice. Ceste su uglavnom dvotračne, dakle, prilično uske, a sa svake strane ceste vam stoji po jedna osmerokatnica. Pa vi dišite.
Svako prelaženje ceste je lutrija. Ako je običan građanski auto, možda će stati na semaforu kad mu je crveno, možda će proletjeti kroz semafor taman kad mu se ugasi zeleno, a možda će ga zabolit kita za semafor. Ako je u pitanju taksi, postojanje semafora može se zanemariti. On je u autu, on je jači, i njega se apsolutno ne tiče nalazite li se vi na zebri ili ne. Kao što se to ne tiče ni policije, koja mirno stoji i gleda.
Zapravo sam ih u „akciji“ vidjela samo jednom, dok su pazili na grupu zatvorenika koja je došla na pregled u bolnicu. Umjesto na bolničkom parkiralištu, bus je stao nasred prilično prometne ulice.
Nda. U Izmiru se zaista nema bogznašto vidjeti.
Kordon, šetnica uz obalu. Jedan od ljepših dijelova Izmira, pošteđen visokih zgrada. Na drugoj je sličici džamija koja se tamo nalazi, a na trećoj jedan od najprepoznatljivijih simbola grada, izmirska sahat kula.
Osim toga, jedino što je još možda vrijedno spomena, jest dizalo u židovskoj četvrti Izmira, a koje spaja gornji i donji dio četvrti. Inače, cijeli je grad napravljen na brdima.
Detalj židovske četvrti i zapravo, prikaz prosječne izmirske ulice
Gotovo na samom cilju
I sam Asansor, odozdo...
I odozgo
Pogled s Asansora na Kordon i mali dio Konaka (centra Izmira)
I pogled na naše noge, umorne od pješačenja
Moje su ove desne!
Toliko za početak, možda sam preopširna, možda nisam, a možda su u šumi. Kako bilo da bilo, još ću vas neko vrijeme mučiti sa svojim turskim pričama. Na vašu žalost, bez Šeherezade.
Evo, trebalo mi je samo 3 mjeseca nakon povratka da vam počnem pričati...možda za iduća 3 dobijete drugi dio.
Puno vas voli vaša Lipsy!
Post je objavljen 28.11.2010. u 23:44 sati.