Marketing
WENDY I NJENA IZMIŠLJANJA.....
Ne, nije ga bilo teško izmisliti. Nije nimalo.
Noć je bila gusta i mračna,
potpuno nejestiva,
bez ijedne zvijezde,
s odbjeglim mjesecom.
Iz tog potpunog mraka vrebala je opasnost.
Oštra i nepredvidljiva.
Sitni srebrni prah sipio mu je iz očiju i s vrhova prstiju.
Sa usana.
U svakom slovu oblom i mekom,
koje mu se zakotrljalo preko jezika,
zrcalilo se uspinjanje i nada.
Pradavno prepoznavanje.
Titranje.
Plaši i zadivljuje, istovremeno.
Baš istovremeno.
Sve onako, ne želiš vjerovati, nije to moguće.
Napinju ti se nožni mišići za nagli trzaj i bijeg,
ali noć očigledno postaje svjetlija.
I ti tu ne možeš ništa.
Iz mraka se napokon razabiru razni predmeti
koji su te netom grozničavo plašili.
Možeš im nadjenuti imena. Dobro je.
Odjednom više nisi sam.
I plačeš od ljepote.
A onda osjetiš kako tvoje ogledalo ogleda drugo.
I kako je sve slično, preslično.
I kako rijeka počinje drukčije teći,
čim osjećaji provale neku
dobro čuvanu branu...
I kako znajuć da nećeš bez nečega moći,
odjednom poželiš sve uništiti na početku...
samom početku....
Sklona sam izmišljanju.
Zamišljanju.
Vizualiziranju.
Kad je najteže.
Premda sam davno naučila koliko priče i bajke mogu biti okrutne.
I da su sretni završeci prigodno nadodani, nevješto i ishitreno.
Za one naivnije čitače.
Ili one kojima je ljepše vjerovati.
Petar Pan nesumnjivo voli Wendy, na svoj dječački razdragan način, al ima svoju vilu Zvončicu, čija mu posesivnost i ljubomora trebaju i gode.
Prizemljenje i usmjerenje.
Od prevelike slobode samo zaboravi kamo je krenuo, što je ono htio i kamo bi se trebao vratiti.
I za to kratko izmišljeno treperenje,
mogu osjetiti zahvalnost.
Kao i za zaostao sitan srebrni prah koji još pronalazim.
Na ramenima, u udubinama bora,
u polumjesecu na dnu nokta,
ispod jastuka, u suzama.
Ispirem ga skrivečki.
Pravim se mirnom dok gledam kako nestaje u odvodu.
Ne volim lagati. Al sebi to redovito činim.
Uskoro više neću imati dokaz da sve to nisam samo sanjala.
Čujem, snijeg drhti i diše polegnut poljima.
Kad zapuše jači sjeverac, više neću čuti niti one meke riječi koje je rekao.
Proći će jedno dobro vrijeme. Obući ću se toplije.
Spustiti pogled i u nevjerici se nasmiješiti svakoj slijedećoj čaroliji.
Svakom srebrnom zvuku zvončića.
Jer mogu izmisliti što god poželim, kad god poželim.
Takvu me nebo stvorilo i poslalo tu.
Post je objavljen 27.11.2010. u 17:19 sati.