Pregled posta

Denis Kuljiš: Steže se obruč oko bivšeg hrvatskog premijera

Ova je luda balkanska priča zaprvo roman. Inscenacija je, doduše, kazališna, kao u Krležinu “Kraljevu”, gdje se okuplja razuzdani kor, pijanci, luđaci, klatež, sitni lupeži i krupni prevaranti, napuhanci, budale i opasni kreteni, lažni proroci lažne uljudbe, klerikalci koji drže bordel, Hitlerov impersonator i hrvatski politički blefer koji pokuša imitirati svoju gej-ikonu… Svi okupljeni na provincijskom vašaru taština što se pred našim očima neodoljivom teatarskom dinamikom pretvara u cirkusku predstavu. No zaplet, zaplet je čisti krimić, ali tu nema pisca koji je na visini teme: ima ih više koji mogu sjetno puhnuti u frulu ili naštrikati šareni džemper od balkanskih memorija, no tko će ti složiti ovaj mitleuropski “Bourneov identitet” koji uključiju globalne financijske operacije, tajne račune u kneževini Lichtenstein, upad u hrvatske budžetske novčane tokove, medijski inženjering i namještene izbore? Svi su potrebni elementi tu, pa i romantična junakinja, samo što umjesto seksa imaš političko karanje koji uslijedi tek kad se njihov sentimentalni odnos raskine.

Tko je, u stvari, gopodin Sanader, glavni junak ove nevjerojatne storije? Publika ga poznaje po njegovu državničkom avataru, kao karizmatičnog lidera proeuropske Hrvatske, u čijem je promidžbenom spotu za posljednje parlamentarne izbore 2007. nastupila sama Angela Merkel. Snubila je glasače za potporu mladolikome doktoru, šampionu eropske narodnjačke udruge dosadnih klerikalnih partija što se svjetonazorno manje-više svrstavaju uz Benediktovu viziju “kršćanske Europe” u kojoj je, priznaje njemačka kancelarka, već “propao projekt multikulturalizma.”

Iz Sanaderove prošlosti poznata je samo kraća epizoda kulturtregerskog angažmana u jednom beznačajnom splitskom izdavačkom poduzeću te intendantura u splitskoj “opera comique” gdje su izvorno nastali “Mala Floramye” i besmrtni likovi poput šjor Bepa Pegule, gizdelina s Rive, “fločuna i bumbušte”, lašca i mistifiktora, dramske osobe koja, dakle, jako podsjeća na samoga šjor Ivu, samo što će se ta sličnost uvjerljivo iskazati tek s odgovarajućom naknadnom pameću i makar s ovoliko kratkom historijskom perspektivom.

Četiri godine prividnog liberalizma i još gotovo tri godine teškog krpanja na mjestu predsjednika slavne hrvatske vlade u priličnoj jadnoj državici u kojoj su se Hrvati našli nakon buđenja iz Tuđmanova hiljadugodišnjeg sna, pohabali su Sanaderovu političku auru, pa je on – u aferi misterioznog iščeznuća – morao dati ostavku, a njegova stranka formirala je tada privremenu revolucionarnu huntu kojoj je na čelo došla stranačku reduša, Jadranku Kosor. Držeću tetu srednjih godina, kojoj čovjek zapravo ne bi oprostio da se s njom nađe na prikladnom mjestu i u odgovarajućem raspoloženju.

Jadranke se nitko nije bojao – mislili su, poslužit će do izbora, koje ćemo izgubiti, pa ćemo se nje lako riješiti i zatim posvetiti onome što HDZ radi najbolje – dizanju desničarsko-popovskog narodnog ustanka branitelja, klijenata socijalne države i raznih primitivaca, sve uz zvuke domoljubne kancone Marka Perkovića Thompsona i promuklo urlikanje s improvizirane govornice odakle se uvijek glasaju ratni zločinci protiv kojih Državno odvjetništvo, ni poslije petnaest godina, nije uspjelo pribaviti dovoljno dokaza.

Tako su mnogi hadezeovci htjeli i mislili, pa su se jako iznenadili – Jadranka im je namjestila pušku, te pustila s lanca ministra unutrašnjih poslova, krvožednog desničarskog idealista Tomicu Karamarka. Profesor latinske paleografije, on je jedna hrvatska klerikalna verzija fanatičnog udbaša Krcuna Penezića (a Tomica je, nota bene, oženjen kćeri prvaka zagrebačke bošnjačke zajednice, prof. Osmana Muftića).

Ono što se zatim dogodilo događa se samo prilikom prevrata: Karamarko je za korupciju optužio i uhitio svog prethodnika na ministaraskoj funkciji, zatim nekoliko najviših hadezeovskih partijskih korifeja, te četrdeset direktora i članova uprave hrvatskih javnih poduzeća. Budući da u buksi tih četrdeset hajduka već naveliko pjeva, obruč se počeo stezati i oko samoga Ali Babe, njihova šefa Ive Sanadera, koji je preko svoga kabineta bio uspostavio “paralelnu liniju zapovjedanja” pa rukovodio nacionalnom ekonomijom onako kako je preko Gojka Šušak Tuđman, zaobišavši institucije nesavršene hrvatske demokracije, vodio svoju ratnu politiku etničkog čišćenja i umjerenog genocida.

Kad je naglo otišao s mjesta premijera, Sanader se povukao u kućerinu u sjevernom dijelu grada. Kupio ju je od prihoda što se nisu smjeli istraživati dok je bio na vlasti. Sad se zna da je uselio u doba kad mu je koruška Hypobanka navodno isplatila jednu proviziju od 800.000 njemačkih maraka.
No, budući da mu je u Hrvatskoj postalo previše vruće, pošto su zaredala uhićenja ljudi koji su pripadali njegovoj poslovnoj mreži, otputovao je u Ameriku i ondje stao tražiti način da isposluje papire i postane rezident donekle zaštićen od progona i od mržnje koja se prema njemu sve češće javno iskazuje u hrvatskim javnim medijima. Kako je u svom mandatu efikasno zaprijačivao prodor ruskih ekonomskih interesa i protok njihove energije, pa je Hrvatska jedina zemlja regije (osim Makedonije) koju zaobilaze svi transverzalni cjevovodi za prijenos nafte i plina, a istodobno Hrvatsku uveo u NATO i u Afganistan postao pola bataljuna momaka, dobio je angažman na uglednom njujorškom Columbia Unvivesity gdje će, na Averell Harriman centru, think-tanku State Departmenta i demokratskog establišmnta, sudjelovati u istraživanjima kao “viši predavač”. Ugovor je, doduše, odmah ograničen na samo jedan semestar, čim su u Hrvatskoj stali na veliko na vidjelo izlaziti korupcijski aranžmani njegovove klike.

Sanader je u Ameriku poveo i svoju korpulentnu gospođu Mirjanu, koja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu inače predaje nepostojeći predmet “rimske provincijske arheologije”, izmišljen za nju da bi mogla postati redovita profesorica iako nema pravi doktorat ili neki objavljen znanstveni rad. Godinama se bavila iskopavanjem rimskog legijskog logora Tilurijum gdje je bila stacionirana VII rimska legija Claudia Pia Fideli, pa je pronašla samo jedan veliki brončani penis, arheološki podjednako zanimljiv kao konzerva mesnog doručka koju sam ja ostavio na Krivolaku prilikom manevara bitoljske 82. pješadijske divizije JNA 1978. godine.
Osim žene, Sanader je u Ameriku doveo i kćer Petru kojoj je u NewYorku kupio stan. Plavuša bovine figure, završila je skupu londonsku Kraljevsku akademiju glume (što joj je, kako se čini, iz budžeta platio Božo Biškupić, hrvatski ministar kulture). Doletjela je zatim s dečkom u New York (s tim da je kartu platio na državnu karticu hrvatski veleposlanik u UN Neven Jurica u međuvremenu osuđen zbog pronevjera kojima je plaćao svoje kockrske dugove). Tu je upisala čuveni Actor’s Studio, a zatim pošla u Hollywoodu, gdje se čak pojavila u jednom filmu u epizodnoj karakternoj ulozi slučajne prolaznice.

I mlađa kćer bivšeg Prvoga para, studentica medicina, otperjala je nedavno preko oceana pa to, kako primjećuje jedan promatrač političkih prilika, očito znači da je Sanader u Ameriku “pospremio i obitelj i pare”. Sam se zatim vratio doletjevši iz Frakfurta ekonomskom klasom, pa se doma odvezao taksijem kao običn privatni građanin i zatim od Sabora zatražio da mu aktivira zastupnički mandat. U tom času njegov najbliži suradnik u vladi i izvršni sekretar kabintske kabale, ministar gospodarstva Damir Polančec, dopao je Lepoglave, brzopotezno osuđen zbog neke beznačajne afere na godinu i pol zatvora, s tim da još traje proces u kojem je optužen zbog pokušaja krađe divovskog prehrambenog poduzeća “Podravka”. Nije Polančec mažnjavao lovu iz te firme, nego je htio cijelu firmu otuđiti tako što je od mađarske banke OTP izbio kredit kojim su kupljene dionice poduzeća, pa parkirane u inozemstvu. Zauzvrat, mađarsko poduzeće MOL, koje kao i Polančec bankari u OTP-u, tajnim je ugovorom od hrvatske vlade dobilo upravljačka prava u hrvatskoj naftnoj kompniji INA, iako u njoj ima manje od pedeset posto vlasništva. Lijepo smišljeno, ali završilo je fatalno po sudionike te male ujudurme. Polančec je u zatvoru, pa čeka da mu se Sanader pridruži. On pak pokušava destabilizirati svoju nasljednicu, pa to opoziciji pruža priliku da u Saboru zatraži glasanje o povjerenju… Što to znači za dotora Ivu? Što li jke u svojoj glavi izračunao?

Ako vlada padne, raspisat će se izbori, ali s novom vladom kao i sa starom, državni odvjetnik Mladen Bajić morat će nastaviti progon jer to od njega očekuju i jedna i druga garnitura. Ako vlada ne padne, još će se povećati pritisak na svjedoke koji, uostalom, već pjevaju, i samo je pitanje dana kad će glavni javni tužilac Bajić, oprezni, lukavi stari mačak, zaključiti da ima dovoljna štofa do pošalje maricu po barba Ivu da ga dopreme u USKOK gdje će mu postaviti nekoliko važnih pitanja. Na sva, uostalom, Bajić odavna zna odgovore, jer je u oba Sanaderova mandata bio njegov čovjek povjernja pa je točno znao što ne smije dirati ako ne želi da ge smijene u idućih pet minuta.

Dokazni materijal protiv Sanadera, naravno, usmene je prirode. Nekolicina njemu najbližih ljudi, primjerice šef carine Mladen Barišić, koji se proslavio glupošću kad su mu policajci u ormaru, uz četrdeset Pradinih košulja, pronašli 300 tisuća eura keša, otkrivaju, naime, kako se u predsjednički kabinet novac slao u torbama. Nimalo naivni Le Douanier čak dodaje – kaže trač koji se širi iz USKOK-a pa dopire prvo do ušiju novinara koji se profesionalno zanimaju za svinjarije političara – da su se te pare zatim otpremale u inozemstvo, pa polagale na račune u ciriškoj privatnoj banci “Julius Baer”. Torbe su prenosili državnim avionom kad bi premijer sa svitom pošao u neki od svojih čestih državničkih posjeta. Torbe je prenosio, ide dalje priča iz birtuje u koju zalaze namještenici Uprave za suzbijanje korupcije i orgnizirnog kriminala, jedan visoki vladin užnosnik koji je uvijek fotografirao Sanadera i delegaciju što je s njim putovala. Koliko znamo, taj strastveni foto-amater bio je Božo Biškupić, ministar kulture (i sam imam lijepu veliku fotku s drom Ivom s američkog sveučilišta Yalea koju sam preko Bože dobio od protokola). Novinari koji su pratili HDZ uvijek su se čudili zašto Sanader naokolo uvijek vuče Biškupića, pa i onda kad ide na razgovore što nemaju nikakve veze s Božinim resorom. No, to se tumačilo dubokom povezanošću dvojice ljudi, jer je ministar kulture u sanaderovskom “kuhinjskom kabinetu” figurirao kao dobrćudna, kvaziočinska pojava. Pritom se zaboravljalo da se Božo još prije rata obogatio trgujući preko granice slikama pa se, prema ovoj novoj teoriji, čini da je imao i drugu rolu, koja će biti od većeg interesa za istragu koju vodi odvjetništvo…

Osim divovske afere zbog isisavanja stotina milijuna iz državnog proračuna preko javnih poduzeća, nad Sanaderovu se budućnost nadvija se jezivi znamen Hypobanke. To u ovom času, kako se čini, ne igra toliko, jer je stvar odveć dalekosežna i zapletena, ali nema sumnje da se upravo pod tim teretom slomila kičma metaforičke pretovarene deve. S negativnim auspicijem ove mega-afere ne može opstati na životu i na funkciji ni jedan političar. Neizravnim učinkom, ona je i odnijela i Sanadera u času dok je bio na vrhuncu ambicija, te u zanosu trijumfalnog pothvata uspona u još više sfere vlasti (planirao je, naime, da se da izabrati za predsjednika Republike, a s vladom da vlada kao s podređenom ustanovom).
Da se pojmi hiperbolični Hypo-skandal, potreban je mali povijesni uvod.

Dakle, počekom devedestih dok je Tuđman uspostavljao svoj personalni režim, koruški gaulajter Joerg Haider zasnivao je u toj alpinskoj austrijskoj autonomnoj pokrajini svoju vlast, pa spremao desničarski pohod na Beč. Njegove ambicije trebala je financijski podržati mala pokrajinska banka, koju je stoga širom otvorio sumnjivom kapitalu ruske mafije, diktatorima sa Srednjeg i s europskog bliskog Istoka. Haidera je u Zagreb doveo Sanader, a zatim je Hypo postala hrvatska rezervna narodna banka u koju se plasirao novac pokraden po Hrvatskoj. Odlazio je na tajne račune u Lichtenstein, uplaćivan na šalter u jednom dvorcu blizu Klagenfurta koja je istodobno funkcionirao kao javna kuća, iako je svrhovitost toga bludilišta upitna, budući da je već na prvi pogled očito kako u ovoj mutnoj storiji ni jedan akter, koji se svi prezivaju na -er (Haider, Sanader, direktori Kulterer, Striedinger i Truskaller) ne pokazuje poseban interes za žene.

Slom Hypo-operacije nastupit će s pogibjom Joerga Haidera. Vraćao se iz klagenfurtskog gej-bara prilično trešten i ljut na svog zamjenika u vodstvu stranke, dvadesetisedmogoišnjeg mladića koji je poslije nesreće, slomljen, javno priznao da je Joerg bio “muškarac njegova života”. Haiderovu ženu njegova je izjava kosnula, pa je novine koje su to objavile tužila sudu i glatko dobila proces. A licemjernoj Austriji javno se ćudoređe sankcionira i novinar poput Senada Avdića ondje bi već dobio sedam hiljada godina robije u teškim okovima.
Kako je točno došlo do havarije Haiderova VW-phaetona (dolazi u pamet grčki mit o nesreći Phaetona koji je pokušao upravljati Febovim sunčevim kolima), također nije sasvim jasno. Policija tvrdi da je sve čisto, no s druge strane, poznato je da je izrelsko ministarstvo vanjskih poslova stalno ukazivalo na uspon ovog opasnog srednjoeuropskog demagoga, filonacista koji je primao novac od Sadama Huseina. Da zaista pišem triler poput “Bourne Supremacy”, normalno da bih upleo likove iz izraelskog ”Instituta za bezbednost” (HaMossad leModi'in uleTafkidim Meyuchadim), ali ovako – ništa!

Nije ni godinu dana prošla od toga nemilog događaja na okuci koruške ceste kod Ljubelja, a uslijedio je slom “Hipice” (kako banku zovu u zagrebačkim poslovnim krugovima). Ustanovilo se da fali nekoliko milijardi eura, te da je porfelj pun toksičnih kredita odobrenih u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Među štedišama, osim raznih hrvatskih političara, otkiven je i vrijedni Darko Šarić, partner ueberbossa srpskog ganglanda, Stanka “Caneta” Subotića. Šariće je na knjižici uspio skucati jedno sto milijuna eura. Od toga novca teško zarađenog na prodaji droge, banka je davala neosigurane kredite hrvatskim biznismnima iz Sanaderove okoline, pa su direktori uzimali proviziju (i sad su svi pohapšeni). Austrijsko tužilaštvo formiralo je zatim SonderKommando Hypo (SoKo Hypo) koje neće strijeljati taoce kao što bi se moglo naslutiti po nazivu, nego će pokušati optužiti te biznismene koji, međutim, žive u drugoj državi pa im, manje-više, mogu staviti soli na rep. Neki hrvatski političari već su izjavili: “Kaj nas briga što je austrijska banka davala neotplative kredite sumnjivim tipovima dok su direktori s njima dijelila lovu… To i nije naš problem!”

Teoretski nije, ali praktično jest, jer je afera poprimila još veće dimenzija kad je Koruška Hypobanku prodala bavarskoj županijskoj banci (BLandesB), pa su Nijemci ustanovili kako su im pritom podvalili više od deset milijardi eura dubioza. Merkelica je natjerala bečku vladu da banku uzme natrag i nacionalizira, ali je pritom stradao još jedan klerikalac s prezimenom na –er, naime bivši bavarski zemaljski poglavar Edmund Stoiber, koji je tu prodaju i zakuhao, direktnom pogodbom sa Sanaderom. Znači, ukazuje se jedan koruško-bavarsko-hrvatski koruptivni politički komplot, kakav nije viđen od posljednje ujudurme što ju je u ovom Bermudskom trokutu složio jedan drugi infamni lik s prezimenom na –er (Adolf, izvorno Huetler, rođen kao i Haider u Gornjoj Austriji na udaljenosti od samo 94 kilometra presječeš li zavojitom lokalnom cestom).

Da se svemu tome pridaje odgovarajuća pažnja, svjedoči posjet zamjenika direktora CIA-e Beču. Michael J. Morell bio je šef Nacionalnog protuteroristočkog centra, zadužen za dnevni obavještajni brifing predsjednika Busha. Sad je unaprijeđen na mjesto direktora operacija CIA-e, a u Beč doputovao je – kako su izvijestile novine – da vlastima stavi na raspolaganje saznanja što će pomoći u istrazi oko afere Hypobanke. Bit će da nije nešto beznačajno, kad nije poslao faksom ili po City Expressu, nego se sam pojavio praćen kolonom blindiranih crnih kombija, kao u uzbudljivom filmu “Kraljevina” (The Kingdom).

Što Miško Morel zna a mi već ne znamo na osnovi bliskog praćenja djelovanja ove skupine drskih bandita koji su bili uvjereni da im nikad nitko neće stati na rep? U svakom slučaju, prevarili su se, i jedan od vodećih šeta već po Lepoglavi, gdje ima lijepo društvo, a ubrzo, moći ćemo možda, s podjednakim olduševljenjem kao i 1991. godine povikati: “Oba, oba su pala!” Na temelju uvida koji sam stekao u Lepoglavi, gdje smo nedavno kolega Ante Tomić i ja održali književnu tribinu, zaključio sam da bi dr. Ivo Sanader mogao ondje ostvariti povijesni preokret, pošto bi poslije Tita, Moše, Đilasa, Stepinca, Đodana, Budiše, Veselice, Parage i Tuđmana ondje stupio kao prvi lider koje nije iz toga zatvora došao na vlast, nego obrnuto.


Post je objavljen 26.11.2010. u 21:04 sati.