Istinsko Ja, to je doslovno svjetlost našeg života.
Ne možemo znati tko smo dok ne vidimo, ili bolje rečeno, dok ne osjetimo naše "Ja straha". Mi smo direktan odraz kreativne inteligencije svemira, no, kao malena bića, ranjivi smo obzirom na vanjsko okruženje. Ukoliko nas naši roditelji ne budu smatrali savršenim izrazom kreativne inteligencije svemira, što baš i nije vjerojatno, i u koliko nas ne budu voljeli takve kakvi jesmo, a ne onakve kakvi bi htjeli naši roditelji da budemo, bit ćemo ranjeni. Ranjeni smo izoliranošću od onih koji su nam dali život, često bivamo ispravljeni, govori nam se da se umirimo, maknemo, nepravedno nas se kažnjava, a sve to iz potrebe da budemo oblikovani strahovima i nesigurnostima onih koji su nam dali život.
To u nama stvara ranu, rana je nešto što moramo prebroditi i tako počinje traženje ljubavi, sigurnosti i ravnoteže koje će trajati čitava našeg života.
Kako to traženje nije ukorijenjeno u našem biću, nikada nije posve zadovoljavajuće niti utemeljeno, i kao takvo će biti kolebljivo, nesigurno i tjereno strahom. Izvornome Ja ništa ne treba, ono postoji prije bilo kakve potrebe. Dakle, kada darovatelji života na mladu osobu gledaju kao na nesavršenu osobu punu mana, čak i ne svetu, već samo kao na stvar koju treba oblikovati disciplinom, tada izvorno Ja biva prekriveno. Mladoj je osobi potrebno samo jedno: bezuvjetna ljubav prema njoj onakvoj KAKVA ONA JEST. To se nažalost ne događa, čak ni u obiteljima pune ljubavi u kojima vlada posvemašnja sloga i dobronamjernost. Čak i u obiteljima u kojima vlada velika ljubav i podrška, pretpostavlja se da dijete nije savršeno. Naravno da je to laž.
Dijete je savršeno i njegovom bitnom ja nije potrebno nikakvo discipliniranje. Laž je u ideji da je s novorođenim djetetom nešto temeljno krivo. Manjkavo je, nije posve u redu, nije u potpunosti zaslužilo ljubav ... Na nekim je razinama odbačeno. Dijete nije dobilo jednu stvar koja mu je stvarno potrebna, a to je bezuvjetno prihvaćanje pod njegovim uvjetima.
Vjerovanje u našu urođenu nesavršenost i neadekvatnost je prvobitna i osnovna laž. Laž ima dva ishoda. Prvo je da dijete na grub način nauči lekciju da se u ovom životu ljubav mora zaslužiti, a drugi da dijete takvo kakvo jest, neće uspjeti u svojoj nakani da zasluži ljubav, pa to dijete, ta osoba mora postati netko drugi. Tako započinje cjeloživotno traženje nekog boljeg Ja.
Tada to postaje "Ja straha". Ja straha zasniva se na strahu i poprima mnoge različite oblike: osobe koja želi uspjeti – uspješnik; osobe koja želi udovoljiti – udvarač; osobe u potrazi – tražitelj; ustrašenik: usamljenik; ekspert; i još mnogo drugih. To je lažno Ja u kojem smo se izgubili i u kojem provodimo čitav svoj život nastojeći se popraviti, sve dok se na to i takvog Ja koje se zasniva na strahu gleda i dok ga se smatra upravo onakvim kakvo jest, nikada nećemo postići ravnotežu koja je urođena u prirodi izvornog Ja. To je nesigurnost u potrazi za sigurnošću. To je naravno beznadno i uzaludno nastojanje i izvorno Ja, biva prekriveno manifestacijama Ja koje se zasnivaju na strahu.
Tako se njegovo postojanje posve utapa u laži. Ali izvorno Ja zapravo se nikada ne gubi, uvijek je živo u nama i postoji usred života i usred Ja straha. Zapravo ona samo postaje tiha dimenzija našeg uvjetovanog Ja. Ono što nije izvorno Ja, po prirodi je psihosocijalno. Izvorno Ja niti je proizvod društva, niti posjeduje psihološke atribute. Naša pojava na ovome svijetu savršena je i najčišći je odraz Velikog Duha.
Prvobitno psihološko Ja nastoji odagnati bol boreći se za ljubav, ili obrnuto, dokazujući ispravnost svoje projicirane identifikacije čime na sebe privlači još više negativne pažnje. Lekcija koju pritom obično prvo nauči je da se ljubav mora zaslužiti. Sljedeći je korak, dakle, domisliti se kako steći, zaslužiti ljubav. To činimo tako da smo uslužni, popustljivi, kooperativni, dobri, prijazni, poslušni, dopadljivi (drugim riječima, da radimo, da se ponašamo kako drugi žele a ne kako mi sami želimo). Neka djeca čine upravo suprotno. Ona su, na nekoj razini, uvjerena da su neadekvatna, nesavršena, manjkava i to iskustvo realiziraju kroz protivljenje, pobunu, ljutnju i depresiju. Tako počinje naš života, a za mnoge na isti način i završava.
Ako dijete vjeruje da je osnova za prepoznavanje njegove manjkavosti to da je ono nedostojno ljubavi, tada će započeti cjeloživotnu borbu da udovolji ljudima koji su mu važni. Na taj će način nastojati zadobiti ljubav za koju vjeruje da je nije dobio kao nesavršeno dijete. Uči broditi kompleksnim putem manipulacija u namjeri da se uzdigne zadovoljavajući one koji su mu važni.
Pogledajmo eksperta Ja straha. Ako maleno dijete vjeruje da je toliko bezvrijedno da se njegov glas uopće ne sluša, nastojat će razviti osobnost čiji će se glas čuti kako bi pridobio pozornost i nadajmo se poštovanje, čak i ljubav. U prvom slučaju imamo osobnost koja nastoji udovoljiti – udvarača, a u drugom eksperta. Te reakcije naša su prilagodba kojom se borimo protiv mučne boli koje su motivirane strahom i općom nesigurnošću.
Kad život postane težak, a postati će, to je sigurno, kad sposobnost udvarača više ne bude mogla zadovoljiti one kojima su upućene, kad se eksperta počne ignorirati i odbacivati, život će postati agonija. Na taj način funkcionira život u strahu i nesigurnosti.
Možemo se primjerice upitati da li fenomen "Ja straha" primjećujemo u svim kulturama. Zapravo fenomen "Ja straha" skoro je nepoznati u zajednicama naroda lovaca i sakupljača, što je kultura koja je, premda je prevladavala u cjelokupnom ljudskom postojanju, danas gotovo izumrla. U tim kulturama na djecu se reagira vrlo raznoliko, kod njih se djeca doživljavaju kao Božja stvorenja, a ne kao predmeti koje treba oblikovati u projekciji roditeljskih želja kroz discipliniranje, ispravljanje, izolaciju, ili, bože sačuvaj, uspoređivanje s drugom. Djeca se promatraju kao tajnovita stvorenja, koja sobom nose svaki svoj poseban dar koji u svakom trenutku raste i razvija se.
Ta djeca imaju psihološki profil koji se itekako razlikuje od djece u tzv. naprednim civilizacijama, društva intenzivne konkurencije, jedno od društva koje se skoro u potpunosti zasniva na strahu.
Što učiniti sa svim tim spoznajama? To je najzahtjevnije i najteže pitanje koje bi si ikada mogli postaviti, jer ako se naš cjelokupni identitet zasniva na osobnosti koja živi da izbjegne unutarnji strah i nesigurnost, tada je normalno upitati se tko smo mi zapravo ako nismo osoba za koju se smatramo?
Kad smo motivirani strahom, a većine nas jest, tada je osoba koja prividno jesmo (Ja straha), lažna. Nema snažnijeg buđenja od ovog. Tada dolazimo mnogo bliže u dodir sa svojim izvornim Ja, koliko god bio krhak taj dodir, to je energija koja može promatrati bez da je onečišćuje lažno vjerovanje. To je ogromno iskustvo koje odmah dovodi do preobrazbe. Ta se osoba promatra i po prvi puta jasno vidi, i to očima svoga izvornog Ja. To je oslobođenje, ili barem početak oslobođenja od iluzornog Ja, "Ja straha"
Način na koji se ta preobrazba događa, i kako se ti elementi izražavaju, jedinstven je svakom pojedinom biću. Zato samo vi kao pojedinac možete otkriti koja je vaša ...Pjesma. Tako čete zakoračiti u svjetlost, to je zakon oslobađanja od laži. Tako istinsko uporište postaje izvorno Ja, ono nema oblika, nema ciljeva, misli, ni osjećaja .... ono je suština cijelog postojanja, ljubav.
Post je objavljen 24.11.2010. u 17:19 sati.