Ovih se dana koreanski poluotok spominje samo po napadu Sjeverne na Južnu Koreju.
Uvijek mi se u glavi vrti isto pitanje kad netko krene u bezumne ratne napade: "Tko im daje pravo?". Novac, moć, oni sami sebi, njihov bolestan um.... Mogla bih naći mali milijun odgovora, ali nijedan neće promijeniti činjenicu da će ratova biti dok je svijeta....
Tek sada sam shvatila koliko je ovo cijelo područje nestabilnije nego što sam mislila. Kad sam stigla, Japan je uhitio neke Kineze, sad su poslali nešto vojnika na te otoke koji su im sporni s Kinom, Medvedev je 1. studenog posjetio neke otoke koji su sporni između Japana i Rusije....
Što ne bi bilo ljepše bez svega toga? Znam da je pitanje utopijsko, ali koliko bolje bi bilo da smo okruženi veselim vijestima... No, mi imamo dvije krajnosti; crnu kroniku i žutilo....druge boje bi bile puno bolje, ne bi li?
I ne bih počela pisati o ovome da u Tokiju ovih dana nisam upoznala jednu drugu stranu Južne Koreje; grupu Winterplay. Upoznala sam ih u jednom od nebrojenih tokijskih barova žive glazbe. Imali su izvrstan gig. Uživam ovih dana u oba njihova CD-a.